Od planirana 22 dana odmora odmarala sam se šest dana, ali sam ih kvalitetno provela. Srela sam drage ljude koje nisam mjesecima vidjela i uživala sam ispijajući kavu s njima i pričajući. Riješila sam sve što je ostalo neriješeno. Uživala sam doma za Badnje veče i Božić uz svoju obitelj. Smijeh, pokoja suza, jer nas je bilo manje nego inače, ali ok. Bitno da smo svi živi i zdravi pa na kojoj god strani svijeta se nalazili.
U tih šest dana pet dana sam gnjavila malog Antonia, jer je stvarno teško odvojiti se od tog malog slatkiša, koji je tek započeo izgovarati riječi. Ima dva mjeseca fore da se odmori od mene, dok ga opet ne zagnjavim. Bili smo i vanka, Ana, Sanja i ja. S tim ludama ne možeš da se ne smiješ, uživaš i piješ.
Na povratku u Austriju, opet sam zaglavila u Ljubljani zbog svoje nespretnosti, ali očito Bog dragi zna koliko uživam kada šetam onim ulicama, pa me ostavio tamo cijeli dan, da se malo odmorim od puta.
Na povratku u Austriju, opet sam zaglavila u Ljubljani zbog svoje nespretnosti, ali očito Bog dragi zna koliko uživam kada šetam onim ulicama, pa me ostavio tamo cijeli dan, da se malo odmorim od puta.
Stigla sam u Austriju oko 18:00, spremila baku na spavanje i rekla šefici kako se osjeti dim.
Ona mi je rekla da ne paničim, da je to samo peć, jer je šef upravo naložio vatru. Pola sata iza, kuća je bila u dimu, a iz dimnjaka je izlazila vatra. Nakon pet minuta stigla su dva vozila sa 20 vatrogasaca, policijska patrola, a ja sam se našla na promrzloj livadi sva u šoku. Jurili su kroz kuću i nije im bilo jasno u čemu je problem, da bi nakon mjerenja temperature peći rekli da je 270 stupnjeva vrela. (Sorry ako ne objašnjavam kako treba). Ugasili su vatru i čekali da se peć i dimnjak ohlade. Tokom tog hlađenja pozvali smo ih da nešto pojedu i popiju, u prisustvu Brighitte i Nicka koji su prvi dan i prvi put stigli iz Londona u Austriju na odmor. Tokom cijelog dana upoznali su se sa bolnicom u Bludenzu, vatrogascima i policijom u Brazu. Divno, zar ne? 😨
Ja sam za divno čudo bila pribrana, što nikako nije nalik na mene, vječitu paničarku. Ok, nije da sam baš bila pribrana, ali nisam vrištala, što je veliki pomak! Policija i jedan vatrogasni auto su otišli, a mi ostali, već pomalo smireni, počeli smo se smijati, degustirati rum, viski, hercegovačku višnju, rakiju i vino, bez imalo straha da se na katu iznad nas nešto događa. Čak smo se i fotografirali. Prije nego smo se pozdravili krenuli smo na kat da im pomognemo pokupiti opremu, da bi shvatili da bukti vatra u kuhinji.
Glavni čiko me doslovce uzeo i izbacio brzinom svijetlosti van i rekao mi da brzo idem. Tresla sam se k’o Hirošima.
Glavni čiko me doslovce uzeo i izbacio brzinom svijetlosti van i rekao mi da brzo idem. Tresla sam se k’o Hirošima.
Sada se opet vidjela vatra u kuhinji, crijevo od vode, lampanje automobila, trka vatrogasaca i dernjava.
Ja, opet na promrzloj livadi, opet u šoku, ali puna pozitivne energije i bosa – čekala sam da mi kažu da je sve ok. Cijela ta agonija trajala je od 20:00 – 01:20, iako je izgledalo da joj nema kraja. Sve je započelo u kuhinji, jer je šefov pokojni otac kuhinjsku napu povezao s dimnjakom. Kako je temperatura peći bila užasno velika ta unutarnja plastika od nape se zapalila i buknuo je požar. Oko 23:00 sata su ugasili požar, a onda svako pola sata s nekim aparatom mjerili su temperaturu na zidu, dok se nije spustila na 60 stupnjeva, kako bi nam mogli reći da idemo spavati i da smo izvan opasnosti.
Ja, opet na promrzloj livadi, opet u šoku, ali puna pozitivne energije i bosa – čekala sam da mi kažu da je sve ok. Cijela ta agonija trajala je od 20:00 – 01:20, iako je izgledalo da joj nema kraja. Sve je započelo u kuhinji, jer je šefov pokojni otac kuhinjsku napu povezao s dimnjakom. Kako je temperatura peći bila užasno velika ta unutarnja plastika od nape se zapalila i buknuo je požar. Oko 23:00 sata su ugasili požar, a onda svako pola sata s nekim aparatom mjerili su temperaturu na zidu, dok se nije spustila na 60 stupnjeva, kako bi nam mogli reći da idemo spavati i da smo izvan opasnosti.
Oko 01:00 klečala sam u kuhinji ribajući bijele pločice koje su bile potpuno crne. Počistila sam koliko sam mogla i evo me sada sjedim, pišem ovu DIVNU kolumnu, razmišljam šta da kuham sutra za ručak i svako tri minute idem u izviđanje, jer mi je u glavi ono pitanje “Šta ako opet?”, ali valjda će ostatak noći biti bez dima i vatre.
Hladno je. Austrija je hladna u sred ljeta, a sada na ovome minusu, bez grijanja, otvorenih prozora se osjećam baš fenomenalno. Koji ludi tjedan, da ne povjeruje čovjek! Šta još da vam kažem? Bogu hvala na rakiji, jer da ne bi rakije, ne bi sutra bilo kuhinje i Dašinih specijaliteta. 😛
Eto, sve sam vam u kratko ispričala…
Ostajte mi vedri, veseli i optimistični do idućeg tipkanja!
Ljubi vas vaša, (ovaj put) na smrt, preplašena Daša!
Ostajte mi vedri, veseli i optimistični do idućeg tipkanja!
Ljubi vas vaša, (ovaj put) na smrt, preplašena Daša!
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
