Nasilje nad ženama raste, femicidi se gomilaju, a reakcije su uvijek iste – šok, nevjerica, iscrpljenost od sustava koji ne poduzima ništa. S druge strane, tradicionalisti uporno ponavljaju da su ženske udruge uzalud trošile novac i da edukacije ne donose rezultate. Vrtimo se u začaranom krugu.
Ali pogledajmo ovu tragediju iz kuta o kojem se rijetko govori. Kada žena postane žrtva femicida, društvo ne postavlja prava pitanja. Umjesto toga, krivnja se svaljuje na nju: Zašto nije otišla? Zašto nije prijavila? Što je učinila da ga razljuti? Jer, zar nije nevjerojatno da bi muškarac naprosto ubio bez razloga? Ovim pitanjima prebacujemo odgovornost na žrtvu. Umjesto toga, trebali bismo pitati ono ključno:
Gdje su njeni roditelji?
Majko, oče, jeste li joj ikada rekli da se uvijek može vratiti kući? Da je to njen dom? Ili ste je naučili da se brak ne napušta, da se problemi rješavaju unutar četiri zida i da se trpi – jer što će selo reći? Jeste li sina i kćer odgajali jednako? Ili je sin bio budućnost, nasljednik, a ona teret, odgajana da postane poslušna supruga i požrtvovna majka?
Jeste li je, dok je odrastala, učili rečenicama poput: „Muškarci su takvi, moraš naučiti kako se s njima nositi.“ „Šuti i pretrpi, sve žene to rade.“ „Nije ti lako, ali barem imaš muža i krov nad glavom.“ Jeste li je naučili da je brak kompromis – ali kompromis u kojem samo ona mora popuštati? Jeste li je uvjerili da, ako muž viče, bolje je da šuti, ako udara, bolje je da ne prijavljuje, jer obitelj se ne sramoti?
Kad vam je prvi put rekla da se boji, jeste li joj rekli da pretjeruje? Kada ste vidjeli modrice, jeste li je pitali kako ih je dobila – ili ste se pravili da ih ne vidite? Jeste li je učili da je njena vrijednost u tome da se uda i rodi? Da brak mora sačuvati pod svaku cijenu, čak i kada joj je tijelo prekriveno modricama? Modrice se ionako mogu prekriti šminkom, zar ne?
I kad je došla k vama, uplakana, jeste li joj rekli da ostane? Ili ste joj rekli da se strpi, da ne komplicira, da „bude pametna“? Jeste li joj rekli da ćete je zaštititi? Koliko udaraca, koliko prijetnji je dovoljno da se kaže dosta? Koliko je potrebno da kap prelije čašu?
Dragi roditelji, jeste li pitali svoju kćer je li sretna u braku? Je li zadovoljna? Je li sve u redu?
Jeste li je posjećivali? Jeste li primijetili je li depresivna, tužna, bezvoljna? Ili ste je uvjeravali da je nasilje “normalan dio braka” – jer si ti, majko, isto trpjela? Jer su tebe, oče, tako naučili?
Što ste naučili iz vlastitih pogrešaka? Jeste li za svoju djecu poželjeli nešto bolje od zacementirane tradicije?
Neka vas bude stid i odgovornost ako ste ponavljali istu priču.
Jer, naše stare žene su rađale u mukama, na njivama. One su trpjele. No, pogriješili ste ako niste pričali o precima u kontekstu ženskih trauma i patnje. Koliko je neka prabaka morala pretrpjeti jer nije željela da je taj pradedo baci golu na snijeg, na minus petnaest?
Danas je 21. stoljeće. Ali i dalje smo na istom mjestu.
U želji da uporno sačuvamo tu morbidnu tradiciju, i dalje žrtvujemo vlastitu djecu. Jer je, kažu, bitan čist obraz.
Napomena: Stavovi izneseni u tekstovima i kolumnama objavljenima na portalu Amazonke.com, izričiti su stav autora, te nisu nužno i stav redakcije portala.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
