U tjednima koji su prošli, ispričala sam mnoge dijelove sebe. U nijednom nisam pričala o ničemu lijepom. Shvatila sam da sam davno zaboravila što to znači živjeti mirno i neopterećeno. Biti zdrava, mirna, sigurna, staložena i voljena. Buditi se ujutro s osmjehom… odjuriti na posao, zezati s kolegama i smijati šefici iza leđa jer je opet namrgođena bez razloga. Nisam pisala o normalnom životu, jer ga već dugo nisam iskusila. Na svakom polju kojeg sam se dotakla i svako životno polje koje se nalazi u blizini, na neki me način spalilo. A voljela bih, da sve opet bude lijepo…
Voljela bih da su svi dani isti. Ponekad da su monotoni, da nema brzih preokreta. Voljela bih malo dosadnih ručkova u miru Božjem, običnih šetnji i običnih briga. Voljela bih nijemo gledanje filma, dok sam sklupčana na nečijem krilu i bezbrižan san bez košmara. Voljela bih preskočiti ove dane. Voljela bih običnu šalicu kave, bez dubokoumnih rasprava i pogled negdje u daljinu a da me ne prekida nitko.
Voljela bih biti na miru, sama sa sobom. Bez ambicija i bez ogorčenosti. Voljela bih opet biti ja…
Ali nisam i život nije toliko jednostavan. Ne možemo se samo zavući u svoju pećinu i čekati da oluje prođu. Jer nikad ne prolaze. Koliko god ponekad bilo teško, treba stisnuti zube, obrisati suze i suočiti se sa svojim demonima, svojim strahovima, razočaranjima i pogreškama. One nas nisu slomile – ako smo i dalje tu. Učinile su nas jačima iako to možda na prvu ne vidimo.
Otvorile su put novim počecima, odlukama, mogućnostima i novim ljudima. Stvorile su prostor za rast, tamo gdje nije bilo ničega. Na poljima očaja, ne može se potonuti dublje, može se samo podići čelo prema nebu i posegnuti. Sigurno, negdje, postoji netko tko će pružiti ruku da nas dohvati i povuče nazad… u kakvu, takvu normalu.
Ali ako ne viknemo, ne podignemo pogled, ne pružimo ruku, tko nas može spasiti?
Nisam pisala o ničem lijepom… jer nisam vidjela da i u boli postoji nada. I da je svaki dan novi početak, ako tako odlučim. Od drveta nisam vidjela šumu, a od problema, prilike koje su se stvorile. Sve moje lijepo je ovdje, iza vrata, samo sam se bojala otvoriti ih. A sad kad tog straha više nema, vidjet ćemo tko i što me čeka iza njih.
Welcome to planet Earth, it’s a really beautiful place… just open the door, and let you’re self in…
Amazonka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
