Tvoj grad. Mjesto u kojem si rođen. Prvi put se zaljubio. Zapalio prvu cigaretu. Odmjerio neku dobru guzu. Provozao auto koji toliko voliš. Napio se s frendovima. Uživao. Smijao se. Odrastao.
Boljelo me hodati prvi put sama tim ulicama… Tražila sam te pogledom znajući da ćeš, ako se sretnemo, dati sve od sebe da gledaš u suprotonom smijeru. Nećeš mi prići. Nećeš me zagrliti. Nećeš mi reći baš ništa. Pravit ćeš se kao da ništa nije ni postajalo, kao da me ne poznaješ. Znam. Ako se ipak sretnemo i ja budem s nekim koga poznaješ, pružit ćeš mi ruku i iznova se upoznati sa mnom, opet praveći se da me nikada prije nisi sreo.
I znaš, još od prvog puta se pitam šta bih uradila. Da li bih ti pružila ruku i obznanila da se mi poznajemo ili bih te pratila i poštovala tvoju odluku da ostanem anonimus u tvom životu? Nisam zla, ne želim se svetiti, ali bih te voljela tako jako protresti da svaka ćelija tvog organizma počne vikati da prestanem i da ćeš prestati biti kreten. Voljela bih te išamarati tako jako da shvatiš da se svijet ne vrti oko tebe i da ne smiješ povrjeđivati ljude koji su ti vjerovali više nego onome koji je zaslužio isto, pa i više.
I posljednji put u životu ću ti reći: boliš me.
Boli me taj tvoj preslatki, jebeni gradić u kojem je sve tako savršeno. Bole me osmijesi ljudi koji te poznaju. Boli me što se smijem s njima, pričam im o sebi i svom okruženju dok silno pokušavam ne gledati oko sebe pitajući da li ćeš se tu stvoriti. Boli me kada se trudim ne promijeniti izraz lica kada te slučajno spomenu i kažu mi nešto o toj divnoj osobi koju imaju u svojim životima. Boli me i mislila sam da će to s vremenom proći. Da ću treći, četvrti ili bar peti put kad ih vidim to prestati raditi. Ali nisam. I danas se, kad sam ko zna koji put ovdje, grčim, prestajem disati kada ugledam neki auto sličan tvom ili nekoga tvoje visine i tvoje boje kose. Svaki put se proklinjem tražeći neki izlaz iz ovog začaranog kruga u koji sam se sama zaplela i bojim se da se neću nikada rasplesti. Tebi je lakše. Okrenuo si se i otišao. Ne zanima te ništa od ovoga, pa čak ni ona zabrinutost koju si mi ostavio kao rođendanski poklon. Čuvam ga još, znaš. Njegujem ga, zalijevam i hranim. Volim ja to tako, poklonu se ne gleda u zube.
Ali najviše od svega me boli me što im lažem. I ništa ti ne zamjeram osim laži koje izgovaram divnim ljudima koji su me prigrlili kao nekoga svog. A znaš da to ne moram raditi. Ali tebe nije briga.
Znaš, grad ti ima predivnu dušu, kao i ti. Ali meni će biti i ostati grad duhova, kao što si i ti sam meni.
Anonimno
Svoje tekstove koje želite objaviti anonimno u našoj rubrici “Interview pod šifrom” molimo šaljite na mail: [email protected]
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
