Usne su joj se razvukle u veliki osmjeh. Pa se potom brzo uozbiljila i pročitala rezultat ponovo. Ma istina je! Ustala je, zapjevala pjesmu koja je svirala u pozadini. Voli jutrom veselu muziku, tako joj dan bolje teče. I odplesla je čak.
Nije to bilo ni toliko što je pobijedila na tom konkursu. To je bio sat koji budi iz mrtvila, svježina koja ubija svojom snagom trulost monotonije života, pogonsko gorivo zvano nada da još ima mnogo dobrih stvari okolo. Iskreno, čupala se iz jednog jako teškog perioda, sa kojim se još teže nosila. Gubeći neke drage ljude izgubila je sebe. Ali to je život, zna biti kurva kad ga podrediš drugima. Sad je i ona to znala.
“Traži ga traži
Gde ga sve ne traži
I tražeći njega izgubi sebe.”
Sad se naglas nasmijala stihu koji joj je odrecitovala misao. Čudo joj je ta igra asocijacija.
Znate, tri godine u nazad ništa nije napisala. Niti jedan osjećaj. Ni jednu bol. Suzu. Ni jedan vrisak da izađe van i popuni bar onu prazninu na bjelini papira. „…gledajući u one latice i moleći bogove da jednom uspijem bilo šta napisati o tebi, jer to bi značilo da sam ipak bila u stanju shvatiti i priznati poraz.“ Sad se ponovo nasmijala asocijaciji. Ooo, koliko se samo puta vraćala na taj tekst.
Shvatate li sad? Njenih više od tri godine života ležale su u toj rečenici. I riječi kao da su izlazile iz tamnice, oslijepile na svjetlosti, bez neke snage, ali samo su se redale, bez posebno uređenog reda. Ali ipak njeno ime stoji tu, ponovo su se njene usne razvukle u široki osmjeh. Naoko druga tema, a pola njega je bilo u njoj. Ma više od pola. To je značilo da je uspjela! Sad je još glasnije zapjevala. Osim toga, to joj je bila jedna od želja koje su skupa s njom zapele u prošlosti i tu ostale. Kuka je popustila i ona je to zaslužila.
Shvatila je ona da kočije prošlosti ne vode nikamo, mada se povremeno još uvijek provoza njima. Ali ta vožnja više ne umara toliko, put joj nije više mali šumski puteljak. Shvatila je da u njoj ne postoji samo jedan vuk, već više njih, koje takođe voli, a koji će biti jači zavisi koliko ih hrani. Shvatila je da dugo nije sanjala. I da je jedan san upravo počeo. Nije željela da se budi, jer znala je da u snovima laži njen život sutra, koji hoće i mora da živi. Sve je to shvatila, samo joj nije bilo jasno kako to sjeme mrtve prošlosti umije da proklija? No to joj sad nije bilo ni bitno.
Snovi su serum sreće koji joj je nedostajao. Oni mogu pokrenuti cijeli jedan svijet.
Znate, ona još sanja? Neka Vas s njom, samo budite tihi, da je ne probudite.
Rami
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
