Napisala mi je:
I kad moj život postane sranje, javiš se TI! Hvala!
A onda je, još dodala:
Ti meni djeluješ jako pa me sram pričati, sitnice koje me lome!
Evo što sam joj odgovorila:
Svi mi, imamo sitnice koje nas lome. Tebi djelujem jako, nekom nesigurno. Sve je stvar percepcije. I trenutka. Ali ako ti bilo kad, život opet postane sranje, pričaj mi o tome. Ne srami se! Ja ću slušati. Jer sranja lakše prođu, kad ih s nekim dijeliš. Kad se isplaču.
Neću ti dijeliti prazne savjete. Tu sam da slušam. Da šutim. Da te čujem. Da ti kažem; bit će bolje, jer to je ono što trebaš čuti. I sama znaš da hoće, ali treba ti, da ti to i netko drugi kaže.
Ako trebaš tišinu, šutjet ćemo skupa.
Kad te prođe, a hoće…e to je važno; pogledaj koga imaš, svo vrijeme, uz sebe. I kad ti je život fantazija i kad se bez najave pretvori u sranje. Te ljude čuvaj.
Uzmi one čaše, što ih držiš skrivene, za “specijalne goste”. Za “jednom”. Budi ti, taj “specijalni gost”. Neka sada, bude to “jednom”. Nalij u njih gin tonic, stavi hrpu leda. (Ja volim kad je hladan i kad se kapljice cijede niz čašu). Dodaj komadić limete.
Pusti glazbu. Glasno. Uzmi kuhaču i glumi da je mikrofon. Nazovi me. Ti ćeš pjevati, a ja ću vrištati. (Ja ne znam drugačije). Bit će nam dobro.
Smijat ćemo se. Boljet će nas trbušni mišići od smijeha.
Otići ćeš na pramenove. Ili trajni lak. Kupit ćeš si, možda, neku sitnicu. Ili ćeš se samo našminkati i obuti štikle. Pogledat ćeš se u ogledalo. Bit ćeš divna. Treba ti nekad da budeš lijepa sama sebi. Zračit ćeš i drugi će vidjeti da zračiš.
Zagrlit ćeš dijete. Bez nekog posebnog razloga. Drži je tada čvrsto. Ne puštaj! Osjeti miris njezine, plave, guste, valovite kose. Prođi rukama kroz nju. Sjeti je se, dok je odrastala. Kad je otkrivala svijet. Kad se radovala, svemu novom što vidi. Kad nije znala, kamo bi prije od sreće. Kako se zadovoljno smijala, svim svojim malim pobjedama. Pogledaj, u kakvu osobu je izrasla. Ona je ti! Ona je i tvoj uspjeh.
Uzmi supruga za ruku. Šetaj s njim, uz rijeku! Nije more, znam. Ali pretvaraj se da jeste. Pričaj mu, kako nigdje, more nije tako plavo, kao u Zadru. Kao što si to i meni nedavno pričala. Reci mu kako miris soli i borova, liječi. Proći će corona. Doći ćete, pokazat ćeš mu to plavetnilo, a onda će te on pogledati i reći:
Bila si u pravu!
Odvedi ga na kriglu piva. Sjeti se kako ste se upoznali. Kad ste se prvi put poljubili. Sjeti se kako ste puno putovali. Sjeti se kako ste znali posrnuti, a ipak ste uvijek ustajali. Koliko ste sretni, jer imate jedno drugo!
A onda se nagni prema njemu i poljubi ga!
Obavezno, odi do mame i tate. Pričaj s njima. Pitaj ih, što ih je veselilo kad su bili tvojih godina. Gledaj s njima stare, izblijedjele fotografije. Gledaj ih mlade, bez bora i s osmijehom na licu. Sjeti ih se takvih. Upijaj sjaj, koji im vidiš u očima. Neka ti ostanu urezani u pamćenje. Pitaj ih zatim, za čim žale. I uči. Zapamti! Nemoj doći u njihove godine i žaliti za istim stvarima.
Preskoči vijesti. Ne gledaj statistiku novooboljelih i umrlih. (Jesi li primijetila kako ove godine nema požara. Ni poplava. Ni krupe, ni pijavica.) Treba ti informativni post! Svima nam to, ponekad treba.
Makni se od praznih priča!
Ne troši se živeći tuđe živote, umjesto svoga. Što imaš od toga da ogovaraš ili slušaš ogovaranja? Ne gubi vrijeme na to! To umara. Stari dušu. Ne želiš ostariti prije vremena. Druži se, s onima, s kojima možeš pričati o putovanjima, filmu, glazbi, knjizi koju si pročitala. S onima, koji te uvijek nasmiju. Uz koje osjećaš mir.
Radi ono što voliš. S kim voliš. Plivaj. Čitaj. Slikaj. Piši. Kupi psa. Ili ribicu. Ili nemoj kupiti ništa od toga. Skoči, umjesto toga, s padobranom. Ili legni na livadu ,raširenih ruku i promatraj zvijezde. Osjeti, kako ti rosa pada na dlanove. Idi u duge šetnje. Voli. Grli. Ljubi. Smij se. Diši punim plućima. Nauči ili napravi nešto novo. Stvaraj uspomene.
I slušaj me sad, jer ovo je najbitnije: doći će dan, kada ćeš sa svojom kćerkom, listati stare, izblijedjele fotografije.
A onda kada budeš, Ispričaj joj, najljepše priče.
I reci joj, da ne žališ ni za čim!
