Instant sreća? Ne hvala, suočit ću se, jer sve je prolazno

Sinoć sam naučila da je prodavanje jeftinih motivacijskih fora, odlično u teoriji, ali teško provedivo u praksi.

Moj dvanaestogodišnjak je bio tužan i ljut zbog nepravedne situacije koja mu se dogodila. Krenula sam, onako instinktivno, majčinski, zagrljajem i utjehom.

Kad nije upalilo niti to, niti bit će sve o.k, poslužila sam se metodama lošeg i nadobudnog “popio sam svu pamet svijeta”, motivacijskog govornika i usmjeravala mu pogled na ono što ima, umjesto da se fokusira na to što ga ljuti u toj, naglasila sam nekoliko puta, jednoj, “iznimka” situaciji.

” A što bi ti da jedan mjesec dobiješ manju plaću? Bez veze. Tek tako. A drugi da opet dobiješ onoliko koliko treba. Bi li se ti ljutila i bila tužna, ili te ne bi bilo briga, jer se dogodilo samo jednom.”

Ok. Šah mat! Sama sam kriva. Učila sam dijete da misli i kritički promišlja.

U redu je! Isplači se. Lupi šakom u jastuk. Vrisni ako hoćeš. Pusti iz sebe. Ne daj da te guši.

Instant sreća kao big NO

Zašto moram glumiti da mi je nebitno, ako mi je stalo?
Zašto moram glumiti da sam sretna, ako me kida iznutra?
Zašto moram glumiti da mi je svejedno, ako sam povrijeđena?

Jedna od najgorih stvari koje smo dobili poplavom društvenih mreža i javnog življenja privatnih života, je instant sreća.

Nemoj biti tužan!
Nemoj biti ljut!
Nije vrijedno!
Ne misli o tome!
Zaboravi!

Ignoriraj!
Misli pozitivno! Bit će pozitivno!

Svi su nasmijani, lijepi, počešljani, uvijek sretni. Nitko nema sijede, podočnjake, višak kilograma, neopranu kosu, ni bore. Nitko ne plače. Nitko nije ljut. Nitko nikad nije tužan.

Neki baner

Kako da onda ja budem?!

Hrpetina samoprozvanih psihologa nas uči da tako treba biti. Da je sreća pitanje odluke, a ne okolnosti. Da zračimo i privlačimo. Da uživamo u svakom trenutku. Da budemo sretni sada i odmah.

Život je kratak, je l’te!

Igramo te igrice. Takmičimo se u veličini osmijeha, bijelom niskom, biserno snježnih sjekutića. Sretni smo sada i tu. Pred svima…
Ali to je sranje! Predstava za javnost, u koju nismo uvjerili ni sebe, a kamo li drugoga! Nitko nije stalno sretan. To nije prirodno. Nije zdravo prigušiti vrisak kad si jbn. ljut. Nije prirodno gutati suze. Tiho, u sebi, kada se one same probijaju van.

I neka! Neka izađu. Neka ispiru gorčinu. Neka joj ne daju da te izjeda iznutra. Ubija u tišini.

Zašto ne bih bila tužna? Zašto ne bih bila ljuta, razočarana, povrijeđena, ako to u tom trenu osjećam!
Na sat, dva, na dan…
Ne ide sreća na silu!

Nema potrebe glumiti. Forsirati. Siliti. Samo će taj grop, iznutra još više rasti. Dok ne stegne utrubu. Dok ne eksplodira.

Sve je prolazno

Ništa ne traje vječno. Sve je prolazno. I tuga. I ljutnja. I razočaranja.

Nije život samo ovaj trenutak. Proći će.

U redu je! Isplači se!

Teško je! Lupi šakom u jastuk.

Život je nepravedan! Jeste! Vrisni ako hoćeš. Pusti iz sebe. Ne daj da te guši.

Ne moraš biti sretan baš uvijek.
Iz tuge se uči.
Iz razočaranja.
Suza i ljutnje.
Uči se dok si dolje.

…jer onda više cijeniš ono gore, kada budeš tamo!

A bit ćeš!
…jer sve je prolazno! I taj trenutak u kojem si sad!

Proći će!

Neki baner