Kakvo pozitivno rasulo. Muk svih osjetila, praznina zraka, srce kao prenapeta mašina. Kakav san, pomislim. A onda shvatim, realnost da ne može biti realnija. Nije avet, nije duh, niti nekakva projekcija koja se pokazala u mojoj glavi. Irene, to si ti.
Hladnokrvno, mrzovoljno i odveć preko one stvari sam krenuo u mrtvi boj. Kao egzekutor na vješalima Francuske revolucije, samo sam stavio fantomku na lice i izašao pred Irene Adler. Više sam obraćao pažnju na aute koji prolaze, nego na njen dolazak. Zvoni telefon, a moj pomalo zlokobni glas je samo prozborio da sam na dogovorenom mjestu. Nisam ni okretao glavu, štoviše zaintrigirale su me neke nove građevine koje su nikle u međuvremenu otkako ne idem u srednju školu. Ali kad sam okrenuo glavu, sve dedukcije ovog svijeta ni kemijski sastavi ne bi pomogli da se vratim na kuglu zemaljsku.
‘Jesi li to ti?’ – pomislim: ‘Ma jesi. ‘ Narasla je. Pustila je kosu. Nemoguće. Pa zar smrtni neprijatelj češljanja ima novi izgled? Kad se približila, razvukla je osmijeh kao stari Ciganin harmoniku, besramno i do kraja. Sherlock, diši. Diši, majmune jedan.
‘Dođi da te zagrlim, medvjede moj.’ – stisnula me poput majke koja ispraća sina u vojsku. I kao da je netko izvadio nož. Olakšanje, potpuni mir svih crnih kosaca koji su nestali kao rukom odneseni. A njene usne, prepune meda i šećera dodirnule su moju pomalo i zapuštenu bradu. Fajront u birtiji, kraj utakmice. Gotovo.
‘Zašto šutiš?’ – smješkala se, promećući noge po asfaltu koji se meni vješto izmicao. Drogirala me, ma sto posto. Treba joj nešto. Samo kad, kako?! Onda shvatim, baljezgam gluposti. I tako, iz sata u sat, politički smo raspravljali o svemu. Bolje da vas ne zamaram, koga zanimaju još šerlokovska pitanja koja samo on razumije. Lažem, neću vam reći.
Na odlasku mi je samo dobacila: ‘Vidimo se.’, a ja nisam ni stigao reći nešto. Kao da me uzela neka ruka i povukla u duboke sfere erotike, sreće i raznih čuda koje se kriju u baštama mašte. Gotovo je, pomislim. Koja si ti budala. Pa ti si sam sebe uspio zavarati u maglama mržnje, a izlio si temelje tog labirinta.
Svatko ima svoju Marinu, a samo čudaci poput mene Irene.
Nikola Vranjković
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
