Iz njegovog kuta: Srce na standby

Znaš onaj osjećaj kad staviš srce na standby i daš prednost mozgu? Eh, to je osjećaj koji ja najviše volim. To je ona zdrava mirnoća koju većina nas, ljudi za koje kažu da smo zatvoreni, hladnokrvni i ‘tko zna što još’, ima u sebi.

Težak sam, znam, ali da pojasnim kako se to dogodi.

Svako od nas je bio u situaciji kad se pojavi nešto što te mori, o čemu razmišljaš mnogo više nego što bi trebao ali u suštini ti ne treba biti bitno jer se ne tiče tebe. Nimalo. Što više, to je tebi potpuno apstraktno. Ali u jednom trenutku budeš itekako uvučen u tu problematiku, koja te se, ponavljam, ne tiče.

Zatim osoba sa suprotne strane, koje se ista problematika tiče direktno, odluči da će se kao sama nositi sa svime i tebi olakšati. I nestane bez riječi ili objašnjenja. Vjerojatno odluči da ne želi da ti trošiš svoje vrijeme i emocije jer joj je kao previše stalo. Ili je kao odlučila da će ona to sama. Odgurne te. Ignorira. Povuče se u sebe.

Daljina isprva znači bol

Na početku si zbunjen, tužan ali prije svega zabrinut, možda i više nego što trebaš biti. U glavi imaš kojekakve scenarije i svaki je gori od goreg. Onda prođe neko vrijeme, a tebe ta udaljenost boli. Da li se tu radi o istinskoj zabrinutosti za prijatelja, člana obitelji, nebitno… Bitno je da ti je ta osoba bliska srcu.

I onda je počinješ proklinjati i misliti da te ignorira, da se igra s tobom i tko zna što još. Štoviše, misliš da si prestao biti bitan. I još joj to kažeš. Ali, ta bitna osoba se opet ne oglasi. Ne želi i kraj. Zatim dolazi ona faza kad bi joj opalio bar dva verbalna šamara da je dozoveš k pameti. Da joj pokažeš da je nekome uistinu stalo i da tebe boli ta vrsta ponašanja. Da te boli šutnja, da te boli magla u koju si stavljen.

Neki baner

I dalje si ti tu, na istom mjestu i čekaš da te pronađe opet. Ali ne dolazi jer problemi još postoje.

I onda dođe dan kada smiriš srce, njegov utjecaj smanjiš na minimum a pojačaš mozak na najjače. Dođe dan kada nemaš više snage razmišljati. Kada nemaš više snage čekati. Tada postaješ “hladnokrvan” i razuman. Dođe taj dan kada shvatiš da ne možeš utjecati na ljude i njihove odluke. Kada shvatiš da svako ima pravo na svoju privatnost i na donošenje vlastitih odluka. Da svako ima pravo izreći naglas što želi ili zadržati u sebi isto. Ima pravo i promijeniti mišljenje. Da se ne možeš petljati tamo gdje ti drugi ne dozvoljava.

U nekom trenu nedostajanje postaje zaborav

Znam, misliš nije fer… Prvo si bio uvučen u dobar dio priče i onda si dobio nogu u leđa. Ali donekle je fer. Možda ti tu nemaš što više raditi. Na koncu… I ti si takav. I ti odeš da se sam sa sobom suočiš negdje daleko, sakriven od svih pogleda. Iako, za razliku od te osobe, ti to možda liječiš sam a drugima serviraš svoj lažni osmijeh, ne bježiš.

Ni ti ne želiš da ljudi vide koliko si slab. Istina, bilo bi svima lakše kad bi se ta osoba vratila. Vjerojatno bi i toj osobi bilo lakše, ali… Neće.

Razmisli… Možda je najveća pomoć što ćeš ostati na istom mjestu gdje si i ostavljen.

Znam, ne želiš. Želiš okrenuti leđa i otići. Zaboraviti sve to. Izbrisati iz svog mozga. Znam, boli te i srce ti se kida. Želiš prestati osjećati, onda te neće boljeti. Ali nemoj! Ostani na istom mjestu… Tu će te tako najlakše pronaći. A tražit će te.

Iz njegovog kuta: Srce na standby
Photo by Mubariz Mehdizadeh on Unsplash

Osobe koje se prepoznaju srcem se uvijek vraćaju. Valjda. Ako i ne bude, preživjet ćeš, kao i do sad. Okrenut ćeš leđa, otići. Zaboraviti nećeš nikada, ali naučit ćeš još jednu lekciju i vjerojatno ćeš na svoje srce staviti katanac, bar neko vrijeme.

Mario Krasnik

Neki baner