Nije joj imao tko objasniti… Ona nema mamu…ah šta će, ostala je bez majke… strašno, Boga pitaj u šta će dijete izrasti… takve postaju kurve i narkomanke… ‘Dijete razvedenih roditelja’ i ‘Žensko dijete koje je majka ostavila’ nije isto. Ja sam mislila da jeste, ali, vjerujte mi na riječ, nije ni slično.
Ženska strana porodice, komšija, nastavnika, poznanika ti jednostavno ne da, da zaboraviš. Ma ne da ti da živiš. Odjednom kao da sve žene oko tebe osjećaju obavezu da ti glume majku. I što je najjadnije, nisu to čak radile ni iz sažaljenja nekog, nego da bi kasnije, na kafi s ostatkom svog “tračerskog kokošjeg tima”, mogle da pričaju kako je ‘ta jadna mala bez majke, i kako one ne znaju šta će, nego moraju da pomognu, ne mogu da gledaju…’. Druga loša strana je ta, što morate da slušate, ona tiha ‘šuškanja’, jer ne smijete to da čujete, tipa “Ja ne razumijem kako je mogla… Boga pitaj s kim je otišla.. .apsurd, ostaviti dijete da bi se išla kurvati…”. Kasnije, prestanu i da se ustručavaju vas i prestanu i da šapuću.
Treća, od milijun loših strana, je to sto stvari koje djevojčica ne bi trebala da prođe sama, u toj situaciji mora. Naime, moji se nisu znali razvesti za pola godine kao većina bračnih parova koji hoće da to završe sto prije i da se ne gledaju vise. Oni su to razvukli na dobre 3 godine kao da namjerno žele da mi zagorčaju život.
Ali sve su to sitne brige bile za mene, nasuprot toga sto sam morala 5 godina u komadu da idem kod psihijatra. To je valjda u sklopu razvoda, obaveza koju maloljetno dijete mora da prođe. Inače je to u normalnom razvodu možda pola godine. Kod mojih je sve, samo nemoj da je normalno.
To mi je bila kap koja je prelila čašu. Za 5 godina promijenila sam oko 7,8 psihijatara iz razloga sto s ni jednim nisam htjela da pričam. Ni s 9, ni s 14 godina. Rebel, protest, buntovništvo, zovite to kako hoćete, ali ne vidim svrhu pričati najintimnije misli čovjeku/ženi koja mi nije ništa u životu i koju ne poznajem. Tako da sam na taj atak na moju intimu odgovorila strogom šutnjom. Eto, 5 godina im je trebalo da odustanu. Zavidim na volji, čak i danas. Zbog svih tih stresova, prvu menstruaciju sam dobila poprilično rano, s 11,5 godina. Nikad to neću zaboraviti. Najoštriji bol u stomaku, koji nikad prije nisam osjetila, toliko jak da mi se u trenutku zamutio vid. Kad sam došla do daha, i otišla u WC, i vidjela šta je u pitanju, htjela sam da umrem. Obavila je mama taj razgovor sa mnom, i jedna tetka, i druga tetka, i ujna, i strina, i komšinica…(shvaćate poentu?), ali meni je problem bio kako doći do uloška?
Tad sam prvi put u životu proklela rođenu majku i dan kad me je rodila (i u milijun u jednoj situaciji poslije toga). Već me je jela sramota uveliko, kad sam izašla u hodnik i stala pred tatu, pognula sam glavu, najniže sto sam mogla i rekla “Moram ti nešto reci, i treba mi velika usluga.”
“Reci, šta je bilo?”
“Dobila sam, i trebaju mi ulošci, ali ne mogu ja ovakva da idem po njih..” Zamislite, sa 11,5 godina dobijete, i prva osoba kojoj morate da kazete je vas rođeni otac??! Zemljo, otvori se!! A tek onda, tetke, strine, ujne, razgovori, sve ponovo! E tu sam pukla.
Ne sjećam se tog prebačaja najbolje, ali tata je rekao da sam histerično vikala i govorila im da izađu i da prestanu da pričaju o mojoj mami i da mi glume mamu. Od tog dana, pola zena iz porodice ne priča sa mnom. Od tog dana, ona se u kući nije spominjala. Iskreno, ne žalim ni sekunde. Jedini koji je jednom uspio da priča sa mnom o njoj, jednom i nikad više, je tata. Nije baš da je centar priče bila ona, nego to, što se on valjda zabrinuo da sam postala bezosjećajna.
“Skoro naginješ ka psihopati..” – morala sam da guglam šta to znači tad. Nije bio daleko. Naime, nastavnici u školi su se žalili da sam otresita, drska i da nisam solidarna. Naravno, to su vidjeli svi, a to što sam bila predmet sprdnje i ‘ona koju ni majka nije voljela’, to nije vidio niko. Brinulo ga je i to što ne plačem. Saslušala sam ga uz mnogo strpljenja, i rekla da je sa mnom sve u redu, da ne plačem zato sto nisam tužna, jednostavno. Vidjela sam trenutak kad je odustao i prepustio moj zdrav razum Bogu. Hvala mu na tome.
A moj razum, sačuvan je jer sam napravila neku strategiju. Po noći, znala sam da plačem satima. Znala sam i da proplačem cijelu noć. Na samu pomisao da je mogla da me ostavi, htjela sam da vrištim. Krivila sam je. A koga ću? Nije me sud oduzeo njoj, nije bila primorana, nije se ni borila. Prepustila me je. Ostavila me je. Njen lični izbor. Ponekad, bez krivice, poželjela bih da je mrtva. Onda bi znala zašto je nemam. Ovako, surova istina – nije me htjela, pravila je invalida od mene u očima okruženja.
A ujutro… ujutro se lijepo umijem, stavim dvije kesice kamilice na oči pola sata da spadne otok i idemo dalje. Osjećaji idu na off i ništa nije bilo, ništa ne boli, ništa se nije desilo.
Godine toga napravile su ovo što jesam. Taj prekidač i danas radi i nakon 14 godina. Moja sposobnost da isključim ljude za koje primijetim da mi idu na štetu je stvarno zavidna. Bez kajanja, bez nedostajanja. Naučila sam da i raspoložena i ljuta govorim samo ono što mislim. Ne dovodim se u situaciju da moram da se izvinjavam i objašnjavam. Postala sam eksplozivna. Surova. Ali nikad bez razloga. Od svih osjećaja, hranila sam inat. Zbog inata, danas mogu sve. U inat sebi, u inat njoj, u inat Bogu, sudbini, u inat tetkama, strinama, komšinicama nisam postala kurva ni narkomanka. Nisam završila na ulici. Znam da kuvam sve. Znam da ispečem kruh. Znam da prišijem dugme. Znam da očistim kuću. Znam da odvojim bijeli veš od šarenog i upalim mašinu. Znam koji je prašak za veš najbolji.
A isto tako znam i da sam bila jedina u svom razredu koja je to znala sa 11 godina iako su sve curice u razredu imale majku. Morala sam da odrastem za jednu noć, iskočila sam iz dječje kože i pretvorila se u domaćicu. Naučila sam puno toga prije vremena. Nije da nije dobro došlo. Šta sam izgubila? Dug je spisak… sposobnost da se vežem za ljude, osjećaj pripadanja, osjećaj empatije, ljubaznost prema nepoznatima, društvenost… Izgubila sam sve prijatelje koje sam do tad stekla. Dok su se oni igrali sa autićima i barbikama, skupljali salvete, zaljubljivali se po prvi put, ja sam čitala kuvare i crtala.
A povjerenje… zaboravila sam šta je.
Jednu pouku imate iz svega toga – ako te izda rođena majka, tko neće?
Nevena
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!