“Ja ne sumnjam, u tvoju inteligenciju, ali ti ovo, NE MOŽEŠ raditi!”

Bila je to uvodna (a i zaključna) rečenica, moje “obuke” na novom radnom mjestu. Kolegica se  rezolutno ustala i izašla iz prostorije. Onako k’o u filmovima. Ravno u “zalazak sunca”.

I u penziju.

Ostala sam sjediti u Sali za sastanke, za velikim ispoliranim stolom, gledajući u šoku, u silom zatvorena staklena vrata, koja su još vibrirala od siline udarca.

Nisam imala pretjerano mnogo izbora. Ispred mene su bile dvije opcije;

– biti kukavica; sjediti, plakati i potvrditi, da unatoč “mojoj inteligenciji, ja to NE MOGU raditi”

Neki baner

– biti hrabra i reći; o.k. možda nitko o njezinom poslu ne zna SVE, ali vjerojatno mnogi znaju dio. Digni dupe, idi od ureda do ureda, zovi klijente, “kradi” znanje, od svakog po malo. Listaj spise, knjige, googlaj, slaži kockice, uči sama i na teži način, pišaj krv ako treba, padni ako treba, ali PROBAJ

I probala sam. A negdje u tom probanju, s vremenom sam i uz puno truda, od one koje “to ne može”, došla do Rukovoditelja odjela.

 “Što ste ono rekli; NE MOGU?! Ne mogu, my ass!”

Ma nema većeg motivatora, od rečenice: “Ti to ne NE MOŽEŠ!”

Upornost, motivacija i želja su jače od ičega. Nema toga što ne mogu, ako to zaista i želim.

Samo treba sačuvati razum i imati muda u ključnim trenutcima.

Onda kada je sve protiv tebe, kad te strah gleda u oči i cereka ti se bahato, kad ti koljena klecaju, kada viču da ne možeš, da su bolji, da su talentiraniji…

Kad ti govore da bježiš bestraga, da si kukavica, kad očekuju da klekneš, padneš, odustaneš…

E baš onda treba biti najhrabriji. Ostati na nogama i krenuti naprijed. Izvući najbolje iz sebe. Biti uporan. Vrijedan. Učiti! Gristi. Okrenuti situaciju u svoju korist.

Ne odustajati!

Nisu bitne ružne riječi koje ti govore. Bitno je da ti ne povjeruješ u njih.

Hrabrost, upornost, motivacija i želja su sve!

Nema jačeg od tog’.

Neki baner