A volio sam je. Zbilja jesam. Ona kaže na neki čudan način, ali je bio meni jedini poznat. A ni to što sam joj rekao ostani, volim te, kako ću sad da koračam pločnicima života kad sam koračati znao samo sa tvojom rukom u ruci, nije pomoglo?! Ostani! Ostavila je ključ i otišla. Uz opasku na vratima „Ja nisam tvoja majka“.
„Živimo u nekom drugom vremenu, čovječe“ – govorila bi mi često.
„Baš zato što živimo“ – odgovarao bih joj. „Znaš da moram da idem, moram da radim.“
„Ne toliko, ne želim toliko“ – govorila bi, ali u praksi je željela. Ponekad bi se u stilu paunice šepurila sa svojom novom haljinom i nakitom pred prijateljicama. „Kupio mi dragi“, – govorila bi, a one bi ljubomorno spuštale pogled, pa ga onda na brzinu dizale i pružale joj kiseo osmjeh. Znala je ona to. Ponekad mi se činilo da je to namjerno radila, samo da bi im mogla, takvima, da da svoj osmjeh, pobjednički, blistaviji od munje kad zapara nebo i osvjetli prirodu, kao da je tražila mjesto gdje da se spusti. Zatim bi stavila svoju ruku na moju i to bi značilo zahvalnost. Nikada nije pokazivala mnogo nježnosti u javnosti, ali je kod kuće znala da bude nježna kao plišani medvjedić, sa mekanom kožom, koju sam volio da mazim, prelazim preko nje prstima, satima. Samo to, često ništa više.
A znala je da bude divlja kad me ne bi bilo dugo, kao lavica kad lovi svoj plijen. Tad bismo se borili za dominaciju, oznojenih tijela, glasno se smijući kad neko trijumfuje. Želio sam taj njen osmjeh da viđam češće. Prokleto sam ga volio. A znao sam da joj ga je sve to davalo. Znala je i ona. Zašto me toliko prokleto krivila?! Kao da ona meni nije nedostajala. Ostajao bih zaključan u hotelskoj sobi sve vrijeme, trpio prodike drugova kako sam papak i papučar, kako ne smijem od žene ni na piće. A smio sam, znam da sam smio. Nikad nije pokazivala svoju ljubomoru, što me nekada smetalo. Znala je da primjeti, dok smo još bili na početku veze, sve te poglede na meni, koje bih ja zbog nje izbjegavao. Ali ona nije marila. I tad bi se samo pobjedonosno nasmijala. A ja sam bio sretan, mislio da je sretna jer zna da volim samo nju.
„Ja nisam tvoja majka“, – govorila bi mi često.
„Moja mati nije imala na sebi litar parfema, najskuplje haljine među seoskim ženama, nije ih nikako imala, a ipak je bila voljena“, – govori sam. „Možda i najvoljenija. Mirisala bi na sviježe ispečen hljeb jutrom, na pitu ispod sača naveče. Njena odjeća bi uvijek mirisala na cvijeće koje bi joj otac donosio, usput, kad bi šetao prirodom. Govorio bi joj „podsjetilo me na tebe“. Zar to nije bila ljubav, možda i čišća od naše?“ – govorio sam.
„Ne želim tvoje parfeme, tvoje haljine, a po najmanje tvoje bukete cvijeća dok si na poslovnim putevima. Ja sam tu, sama. Većinu vremena. I cvijeće uvene, a tebe još nema. Kuća mi dođe kao čekaonica za ljubav. Znam nervozna šetati satima po njoj, sanjajući tvoju ruku kako se spušta na moje rame dok mi govoriš „sad sam tu i ne idem nikamo“. „Ne pominji oca, gotovo ga se i ne sjećaš“ – govorila bi. „Je li želiš da ga se ni naše dijete ne sjeća?“
„Koje dijete, mi nemamo dijete, bebo?“ – govorio sam joj. „Jer ti još ne želiš dijete. Ne želiš pokvariti svoju savršeno izvajanu sklupturu tijela, želiš završiti fakultet, želiš zasnovati karijeru, želiš napredovati. Moja mati je mene rodila sa devetnaestoj, pa nije bila ni malo manje vrijedna među ostalim ženama. Nije bila manje vrijedna čak ni od tebe.“
„A ti bi da napreduješ, ideš po poslovnim putevima, a da ti ja budem kao mašina za razradu sjemena, aaa? Pa hvala na milosti, gospodaru! Ne! Ne želim da u ovim uslovima odgajam dijete, sama dok si ti ne znam gdje. Ne želim potraćiti svoj život. Ne želim zavisiti od tebe“, – govorila bi.
„Tebi je porodica traćenje života!?, – ponekad bih vrisnuo. „Mojoj majci je ona bila svetinja. Živjela je za porodicu, trpila je za porodicu, davala sebe za porodicu, podigla porodicu. A ti, a ti…“, – vrištao bih.
„I šta je dobila? Čamila je sama među četiri zida čekajući da se neko smiluje da joj udjeli jedan zahvalnički pogled, ne čak da joj kaže ni hvala. Da zadovolji tvoju baku umirala je iz dana u dan. I opet nije uspjela. I opet ne razumije da takav život nije za poželjeti, pa se čudi što ga ne želim. Pa se čudi što ja ne želim da udovoljavam njoj, jedino tebi onda kad osjetim da si zaslužio“, – vikala bi tad ona.
„Ja nisam tvoja majka i ne mogu i neću da te usamljena čekam cijeli život, blijedeći dok zidovi oko mene žute. Ne mogu, oprosti“, – rekla je zadnji put skrivajući suze u oku i zauvijek zatvorila vrata za sobom.
A ja!? Ja proklinjem i sebe, i nju, i majku, i oca, ponekad. Proklinjem ovo vrijeme uvijek. Vrijeme skupog života i jeftinih vrijednosti. Vrijeme u kojem sam volio bez da sam to znao pokazati. A nije da se nisam trudio. Nije da nisam želio. Sad ja blijedim u četiri zida koja žute, sad ja sanjam njenu ruku na ramenu i nju kako mi govori „tu sam i ne idem nikamo“. Sad ja mogu da ne živim život svog oca, a ona može da živi usamljeno. Sad možemo sve, kad nismo mogli da se razumijemo.
„Ja nisam tvoja majka“ – odzvanja mi u glavi dok suza klizi koju više nemam od koga ni da sakrijem.
Ramiza Tibo
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!