Mir. Vježba unutarnjeg čovječuljka koji te čuva. Koji ti sjedi na ramenu i bocka te drvenim prstima. Lamaće nožicama i ostavlja udubljenja na svakom mjestu gdje udari.
Smije ti se. Grleno tiho.
Vježbajući, kida tvoj mir na elemente.
Dišeš.
Ignoriraš čovječuljka, drvenog neživog lutka koji se ponaša kao da te ne voli. A voli te. Jer ljubav je jedina emocija. Čovječuljak ne zna za drugu, no živi je na svoj način. Ne na tvoj. Pa ga stalno želiš ne primijetiti da ne moraš promišljati zašto te opet lupka.
Nekad te probudi. Buđenje je komadić ljubavi svaki put kad te natjera da promisliš. Prodišeš. Udahneš. Zamoliš. Buđenje je svaki put kad ga osjetiš kako lagano sjedi na tvom desnom ramenu i uporno te razdjeljuje na hrpice emocija. Pitaš se koje su, imenuješ ih. I u tom se trenutku budiš. Strah. Tjeskoba. Radost. Oholost. Sreća. Strpljivost. Mirnoća. Zaborav.
Čovječuljak te pri svakoj toj misli udari ili ti se zakašlje u uho. Sve to što ti imenuješ rodila je Ljubav. Ne budi te iz sna, budi ti svijest, priliku da progledaš. Da čvrsto zagrliš ljubav i šapćeš mu hvala.
Jer, znaš, taj drveni neživi čovječuljak na tvojem ramenu si ti. Tvoja svijest i tvoj mir. Neka on vježba, a ti ga počni slušati. Kad si dopustiš vidjeti mir kroz naočale ljubavi, shvatit ćeš što je ljubav, a što su razni oblici čovječuljaka koji nas sve, redom, tjeraju da gubimo mir.
Danas je divan sunčan dan! Miran. I prepun ljubavi u cvrkutu ptica, jutarnjoj kavi, usputnoj razmjeni riječi, cvijeću koje se na balkonu presvlači novim bojama. Zagrlite najprije sebe.
#BLOG piše OsjetiRazum
Majda Tometić po struci je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Dugi niz godina radila je kao učiteljica Hrvatskoga jezika te kao ravnateljica osnovne škole. Danas radi kao urednica književnih tekstova, lektorica za hrvatski jezik, spisateljica i recenzentica. Objavljuje tekstove i radove iz područja metodike odgojno-obrazovnog rada, pozitivne psihologije, književnosti i dječje književnosti te autorske tekstove.
Za sebe kaže da piše od kada zna za sebe, u mislima, po papiru, po ceduljicama, po tipkovnici… i kaže da ne zna je li prije počela pisati ili čitati. Ili sanjati otvorenih očiju. Voli pijuckati kavu, bez šećera. Voli kišu. Voli se smijati, promatrati svijet, procesuirati i analizirati, stalno. Potreba za stvaranjem stalno je prisutna i jako izražena pa puno istražuje, sudara razum i osjećaje, misli i svijet, maštu i stvarnost. I piše. „Kad pišem, to sam ja!”- kaže.
