Je li me tuđina slomila?

Razliva se New York ispred mene u magli koja se nastanila u očima. Ili su to skupljene suze, neisplakane. Zadržane da bih mogla da dišem. Da bar odglumim uzdah. Još jedna nedjelja je prošla, smjena gostiju i u vrijeme dok ovo čitate biću u novoj luci sa istim osjećajem u grudima. Sa istom čežnjom u srcu. Isto ime na usnama.

Ove nedelje upoznala sam tako divne ljude. Neke od njih sam jedva čekala da vidim i da im stegnem ruku. Tomas i Karen su se upoznali preko oglasa u novinama. On je dao oglas da želi da upozna nekog. Ona se javila i od tada su zajedno. To je ona vrsta ljudi koje odmah zavoliš jer imaju iskrenost u očima.

Zbog tih poznanstava ustaneš ujutru i kad ti se ne ustaje. Zbog njih se smiješ i zbog njihovih riječi i zagrljaja izguraš noć. Jer oni vjeruju da možeš. Da vrijediš. Oni i dalje su ludo zaljubljeni, i vjeruju u iskrenost i ljubav. Rekao mi je “Selma, nemoj da se udaš za nekog ko dobro igra. Udaj se za onog ko će da te voli i ko će da brine o tebi i za tebe. Ko će da bude uz tebe.” Kroz misli mi je prošao On, koji tamo negdje broji dane sa mnom, i kažem sebi “…bilo bi lijepo…”

Još nijednom nisam lažno se nasmijala ovde. Još nijednom nisam rekla lažno “Dobro veče”. Ne želim. Svi oko mene to rade jer su plaćeni za to. Ja nisam zbog toga ovde. I to je razlika. Iskrenost se osjeti. Toplina se osjeti. I kad mi neko kaže da sam sjajna, zacrvenim se i ne krijem to. Jer nekad je dovoljna lijepa riječ da ti razmakne trepavice.

Nisam ja ovamo došla da bih napunila džepove dolarima već da srce napunim ljudima. Uspomene koje ću odavde ponijeti su vrjednije od bilo koje papirne novčanice. Jer u godinama koje dolaze neću se sjećati radnih sati, već onih slobodnih, provedenih u miru sa sobom i nekim ljudima koji još uvijek nisu izgubili ljudskost. Sutra, kad sa Njim budem otputovala u Škotsku želim imati uspomene okačene na periferiji snova a ne magnete na frižideru. Ne mora niko da zna gdje smo bili. Znaćemo mi i to je dovoljno. Ponekad nije važno ni gdje si već ko te drži za ruku. Ko te čuva za srce.

Neki baner

Ovo je surov svijet. Ovde su oko mene ljudi koji su zaboravili odakle su. Zaboravili su ko su jednom bili. Oko mene su ljudi koji svu svoju vrijednst iskazuju u dolarima i to me uglavnom čini tužnom. Pitaju me zašto sjedim pored prozora i zašto sam drugačija. Ne objašnjavam se da posmatram umrle zenice i brojim kamenje umjesto ljudskih srca. Ne objašnjavam jer oni ne znaju da je svijet mnogo više od dolara i da se osmijeh ne naplaćuje u valuti. Jedina valuta koju cijenim je iskrenost a toga ovde nema mnogo. Možda je do mene?

Još uvijek vjerujem da ću moći da ostanem svoja. Da ostanem čista negdje unutra gdje sam zatvorila dušu. Ne smijem da je pustim među ove zvijeri, raskomadaće je. Ovde su samo ostali goli hodnici u I95 kuda se krećemo, umorni za smijeh i još umorniji za snove. Ovde je previše tuge uprkos moru. Uprkos nebu. Zatvorim se u školjku i oćutim nedostajanje i vriskove i kažem da biće u redu.

Suze su presušile. Bol u nogama je uminuo. Razočarenje u ljude je utihnulo. Za odlazak je potrebno mnogo hrabrosti al’ za povratak je potrebno puno više.

Jer posle ovog života nikad više ne mogu biti ista. Posle ovoga samo još jače prigrlim svoje različitosti i poželim se povući od svijeta. Poželim se utopiti u njegovom zagrljaju i imati sve ono o čemu mi je čika Tomas pričao. Jednog dana nadam se da ću mu poslati sliku porodice koja je izgrađena na idealima i vrijednostima koje je on vidio u meni.

Ako mi srce ostane živo dovoljno dugo da kuca.

Selma Šljuka

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.