Jelena…

U onom vremenu između nas, onda kad si prvi put napravila tešku dramu koju nitko nije dobro podnio, a ja se osjećao kao dežurno smetalo i pepeljara u kojoj gasiš opuške, tad mi se dogodila Jelena. Nikada nisam želio pričati o njoj, nisam ti htio reći ni njeno ime. Znala si da je postojala i da mi je u kratko vrijeme počela značiti mnogo, ali ti si uvijek bila ti i na vrijeme si se pobrinula da nestane i da opet zasjedneš na tron. Ovih dana često razmišljam što bi bilo da sam bio malo čvršći, malo uporniji?

Jelena se u subotu udala. I beba je na putu. Ne znam što mi je to toliko zasmetalo u njenoj sreći, pa sam počeo vrtjeti filmove u glavi? Možda činjenica da je tih 11 mjeseci s njom bilo ljepše nego 5 godina s tobom? Možda spoznaja da sam bio debil koji nije znao sačuvati nešto lijepo, jer ga je nazad, previše vukla potreba da ukroti divljakušu u tebi, koju sad shvaćam, nitko nikada neće moći zaista ukrotiti?

Uvijek si govorila da razumiješ, da mi je trebala neka za utjehu i nešto za pojebati. Tako si okrakterizirala ženu koja je u toliko stvari bolja, pametnija, uspješnija i ženstvenija od tebe.

Imala je samo jednu manu, zavoljela je previše čovjeka koji je već bio zatrovan. Čak nam je i prekid bio toliko civiliziran da je bilo bolno za gledati. Posve staložena, bez suza i drame, prihvatila je činjenicu da je ne volim dovoljno da bih dalje nastavio s njom. I posve mi iskreno poželjela sreću. Nikada nije slala poruke, nije zvala, nije ogovarala i nikada, nijednom našem zajedničkom prijatelju, nije rekla nijednu ružnu riječ ni o nama, ni o meni, pa čak ni o tebi “Draga”.

Neki baner

A znam da ju je boljelo. Boljelo ju je mnogo više no što je tebe boljelo. Ona me voljela, ti nisi. 

Dobio sam i pozivnicu za vjenčanje. Dugo sam gledao taj komad papira kao nešto što me vrijeđa, ali sam svejedno obukao odijelo, stavio kravatu, kupio buket cvijeća i stavio nešto eura u kuvertu i otišao poželjeti sreću mladencima. Toliko sam joj dugovao. Dugovao sam, da je stoički ispratim u novi život, da budem civiliziran i dostojanstven, onako kao što je ona bila. Dugovao sam joj iskren poljubac u obraz i najljepše želje. A ona mi je na izlazu iz Crkve, kad sam je zagrlio, šapnula onim svojim iskrenim i toplim glasom: “Sad je moja sreća potpuna. Obećaj mi da ćeš i ti jednom biti ovako sretan.” Gledao sam u nju zbunjen i samo kimnuo glavom. U tom trenu sam shvatio da s tobom to nikad ne bih mogao imati. Ti nikad ne bi mogla ovoliko voljeti.

I ponovno me divna, topla i draga Jelena nešto naučila. Ponovno mi je otvorila oči. Pokazala mi je put, sad kad se sve činilo besmisleno. I prvi put zaista na tom putu tebe ne vidim i taj put ne vodi do tebe. Nisi ni na jednom smjerokazu. Zapravo postojiš kao jedino zabranjeno skretanje.

Neki nam se ljudi dogode da nam budu vodilja, neki da nas sjebu. Neki da ih volimo i ne pokušamo nikada razumjeti, a neki da shvatimo u kom smjeru bježati bez osvrtanja. Svaki nam se čovjek desi kao lekcija, a meni se svaka od vas desila da bih se trijeznio.

I od tebe se upravo trijeznim. Znaš li zašto? Jer obećanje dano njoj, jedno je od onih koje ne želim prekršiti.

Ne više toliko tvoj, Šaptač

 

Neki baner