Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?

Čudno je to kako se zapravo treba dogoditi čudo da ponovno osjetiš nešto, prema nekome… ma koliko da se netko trudio, ma koliko da je divan, krasan i uporan.

Emocije se dogode ili ne. Ne možeš ih forsirati, ne možeš se natjerati. Želiš, ali ne ide. Kao da je u tebi duboko neka barijera koja stoji nepremostiva.

Gledaš sve te sretne parove, svu tu ljubav koja raste, cvjeta i iz koje se rađaju djeca i poželiš to. Boriš se. Ideš protiv sebe uporno.

Daš priliku, jer čini se kao dobar lik.

On se trudi, zove, dolazi, dao bi ti svijet na dlanu, a ti ga gledaš i osjećaš kao da ćeš iz kože iskočiti. Ne ide. Mučiš sebe, mučiš njega. Na kraju mu iskreno kažeš da sve to skupa nema smisla i da je bolje da se više ne viđate.

Pa sjediš na podu svoje sobe, gledaš u vlastite prste i pokušavaš shvatiti što se to dogodilo? Što je to toliko i kada točno puklo u tebi, pa se lecneš svaki put kad ti se netko previše približi?

Kako si uspjela zavoljeti prije? Kako je to s tim nekim, teklo tako lako i spontano i usjeklo se u sve pore tvog bića?

Što je presudilo? Je li bio pravi trenutak? Kemija? Izraz lica? Lakoća s kojom ste razgovarali? Smijeh?

Ne znaš. Znaš samo da si s njim osjećala to nešto i da je bilo lijepo. Bilo je lijepo čak i kad je boljelo. Osjećala si se živom.

A tu iskru živosti ne možeš osjetiti s nikim. Jer je svi pokušavaju izazvati na neki neprirodni način. I ti to znaš i znaš da im samo predstavljaš izazov i zbog toga ne želiš sudjelovati u igrokazu. Zatvaraš se, udaljavaš, odlaziš. Jer nisi samo neki trofej, neka lutka koju će staviti u svoju kolekciju, pa čak i ako je zavole. Nisi to. Ljudsko si biće i želiš da se netko opet zaljubi u tvoju dušu.

A to je rijetko. Rijetka bude i tvoja volja da slušaš sve te duge isprazne priče kojima se muškarci trude impresionirati te na sve krive načine.

Pričaju o ambicijama, poslovima koje su pokrenuli ili tek misle, autima koje voze, putovanjima na koja bi išli, životnom stilu za kojeg misle da je u svemu presudan. A nije. To je samo životni stil i ništa više.

Zatim se usput osvrnu na tvoj posao i postave ono potpuno krivo pitanje – Ti se misliš time uvijek baviti?

I znaš, jednostavno znaš da će ako završite zajedno u nekom trenutku tražiti od tebe da ostaviš svoje snove i svijet koji si izgradila i ugasiš to u sebi. Jer oni se tome dive ali ne znaju kako bi se zapravo nosili s tim i jednostavnije bi bilo da ti od toga odustaneš…

To znači da te ne poznaju, ne zaista, jer kako bi ti živjela bez onog što te pokreće? Bez svog pisanja?

I povlačiš crtu. Nisi zla, samo si dosljedna sebi i svojim emocijama i snovima i onoj djevojčici što živi negdje u kutku tvog uma, koju bi razočarala da odustaneš od svega što je željela i stvorila.

I tako sjediš na tom podu, vrtiš po glavi pitanja za koja nemaš odgovor i odlučiš da ćeš se prestati forsirati. Jer zašto bi se morala zaljubiti? Zašto bi morala biti s nekim?

Ljubav ne bi trebala biti moranje.

I zapitaš se kako to ljudi uspijevaju? Ići iz veze u vezu, iz odnosa u odnos, iz kreveta u krevet, a ti se ne možeš natjerati ni pokušati?

Što to s tobom nije u redu?

A onda shvatiš, sve je u redu. Samo si normalno ljudsko biće kojem treba vrijeme da se veže, koje se ne zaljubljuje u privid, u materijalno, u lažnu lakoću bivanja s nekim, tek toliko da imaš nekog.

Samo si dosljedna svojim načelima, svojoj duši i emocijama.

Stvarna si. Nisi lutka koja kraj sebe želi nekog da ispunjava njene hirove, da je upotpunjuje, da rješava probleme umjesto nje. Žena si koja želi nekog s kim će ići kroz život, ne nekog kome će biti lijepi ukras oko vrata.

I ne znaš možeš li to naći, jer živimo u vremenu lijepih lutki, virtualnih života, i instant ljubavi.

I taj lažni svijet postao je toliko moćan i glasan, da njegova sveprisutna pojava čini sve kako bi te natjerala da se propitkuješ i da na kraju pomisliš kako ti nisi ispravna. Samo zato jer si normalna, samo zato jer ne letiš iz veze u vezu, iz kreveta u krevet i zato što ti ljubav još uvijek nešto predstavlja.

Kad ruka klizne u ruku i prsti se isprepletu, kad usne dotaknu usne i kad smjestiš svoj obraz uz njegova prsa, tebi je to nešto sveto, nešto lijepo, nešto za što bi dala svoj život.

I ne želiš se odreći tog ideala, jer sve manje od toga nije ljubav, samo je naizgled lakši izbor, u kojem ljudi ostaju i žive neispunjeni i nesretni.

Ako srce ne poskoči samo od spomena njegovog imena, znaš da to nije to. I ostaješ, hladna.

Ponekad je zaista potrebno čudo, čudo da bismo se zaljubili, čudo da bismo zavoljeli, ali… za to čudo, zaista se isplati čekati, boriti i živjeti.

I dati šansu onda kad zaista osjetiš da bi se mogla opet zaljubiti.