DOK ZALAZI JESEN KASNA
ŠUMA SE BUDI KRASNA
Bila je kasna jesen i sunce je svojim prvim zrakama nježno budilo šumu, još uvijek umornu od kiše što je padala cijelu noć. A puhao je i snažan vjetar koji se pobrinuo da šuma osvane u sasvim novom ruhu – krošnje drveća postadoše ogoljene i rijetke stvarajući mekan, raznobojan tepih od otpaloga lišća.
Stanovnici šume već su izlazili iz svojih skrovišta kako bi se uvjerili da je nevrijeme napokon stalo. Jer ovo je doba godine u kojem su svi vrlo zaposleni pripremom za hladnu i dugu zimu, pa nije valjalo gubiti vrijeme. I ubrzo je sve bilo po starom: vjeverice su spretno skakutale po granama stabala u potrazi za pokojim lješnjakom ili žirom, zečevi prebirali kroz uvelo lišće tražeći nešto za jelo, srne su uz grmlje skupljale dragocjene busene trave, a lastavice tražile najbolji put prema jugu.
Tako je izgledalo buđenje svake šume u kasnu jesen, pa ni ova nije predstavljala iznimku. No, baš jednog takvog, naizgled sasvim običnog dana, dogodilo se nešto nesvakidašnje i posebno zbog čega vrijedi ispričati ovu priču.
KAKVA JE TO SREĆA BILA
NA KRAJU ŠUME CARUJE IDILA
Sve je počelo na proplanku uz rub šume, gdje je u svom brlogu sretno živjela obitelj ježeva. A najveći razlog za sreću pružio im je mali jež, tek došao na ovaj svijet. Iako valja napomenuti da briga za jednog tako maloga ježa nosi sa sobom i veliku odgovornost, jer je ježić stalno bio ili gladan ili umoran ili žedan, a katkad i sve to odjednom. Osim toga, vanjski svijet je za njega bio nešto sasvim novo i zanimljivo, pa je jedva čekao prigodu da ga počne istraživati.
Ono što jež još nije znao je da taj čudesan svijet i prostrana šuma u kojoj je živio kriju brojne opasnosti. Zbog toga su mama i tata jež morali cijelo vrijeme budno paziti na svoju radoznalu prinovu, pa su, uz neopisivu sreću, često osjećali i umor. Zato im nije bilo za zamjeriti što ježiću još nisu odabrali ime – od silne strke jednostavno su zaboravili.
ZAŠTO JE MALIŠAN
UOPĆE IZJURIO VAN
Toga jutra mama i tata jež nikako se nisu mogli probuditi budući da cijele noći nisu oka sklopili, a tek su pred jutro uspjeli zaspati. Naime, vrijeme u kojem ježić nije tražio njihovu pažnju već je mirno spavao, roditelji su proveli u borbi sa vjetrom i kišom koji su prijetili njihovu brlogu. Čim je nevrijeme stalo i ježić pojeo svoj posljednji noćni obrok, istog su trenutka zaspali čvrstim snom.
Nije bilo ništa čudno što se mali jež koji još nema ime prvi probudio. E, da se radi o nekom drugom, manje radoznalom ježu koji bi strpljivo čekao da se mama ili tata probude, priče vjerojatno ne bi ni bilo. Naš junak je dobro znao da ne smije sâm napuštati brlog jer su ga roditelji prečesto upozoravali, pa je isprva samo htio proviriti njuškicu. No šuma je toga jutra nudila previše novih zvukova i boja – ipak je završavala jesen.
Ushićeni mališan je otvorio oči i naćulio uši najviše što je mogao prateći komešanje sa drveća i šuškanje iz žbunja, kad ispred njega projuri zec! I ježić smjesta zaboravi sva upozorenja i bez oklijevanja krene za šumskim bićem najbrže što je mogao. Naravno da jež, uz svu svoju želju i volju, nije mogao sustići brzog zeca, no svejedno je odlučio slijediti ga kroz šumu.
Nastavit će se…
Sven Hrastnik
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
