Još uvijek postoje ljudi koji vraćaju nadu za čovječanstvo

Kruha i igara.

Ove riječi mi se okreću u glavi od inauguracije novog predsjednika. Shvatila sam da ljudima u Hrvatskoj uopće nije toliko loše koliko govore. Znaš, svi se nešto žale, nikome nije lijepo, svi sanjaju o životu preko granice, a onda totalno zanemare što novi predsjednik ima za reći, nije ih briga hoće li biti bolje ili gore.

Jedina briga u Hrvata je Josipa Lisac i tko će napraviti bolji meme i sprdnju. Druga najbitnija stvar je da li se bolje odjenula prva dama ili bivša predsjednica. Treća najbitnija stvar su memovi o masonima. Samo da je kruha i igara i nama je super.

Sjetila sam se zašto sam prestala gledati televiziju i općenito pratiti što se dešava jer se svaki put iznova razočaram u ljude, a onda…

Neki baner

Bio je četvrtak navečer, pregledavala sam što novog ima na fejsu i na naslovnici mi je izletio članak o Eleni koja je otišla volontirati u Afriku i trenutno skuplja novce da bi im kupila osnovne potrepštine. Što je najbolje, znam Elenu, iz Međimurja je kao i ja, išle smo u istu srednju, znamo iste ljude, i znala sam da ide u Afriku, ali znaš ono dok informacija dođe do tebe, ali ti jednostavno ne dođe do glave jer si u nekom svom svijetu u tom trenutku.

Otvorila sam članak na lokalnom portalu i iste sekunde su mi oči počele suziti. Istog tog trenutka sam shvatila da nismo potpuno izgubljeni i da ipak ima nade za čovječanstvo, da ipak ima ljudi koji su spremni dati dio sebe za druge i gledati mnogo dalje od kruha i igara.

Ali da krenem ispočetka. Ovo je priča o Eleni Del Duci.

Ona je 22-godišnja studentica treće godine Primaljstva na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci. Sve je počelo kad je počela razmišljati o završnom radu. Htjela je pisati o uvjetima u zemljama trećeg svijeta i njihovim porodima te joj ta ideja nije izlazila iz glave. Zato je odlučila upisati apsolventsku godinu, cijele godine raditi preko student servisa, skupljati novce gdje god da stigne i eto je sad u gradu Arusha na sjeveru Tanzanije.

Elena tamo volontira u bolnici Levolosi Health Center preko udruge MediTrip, a istovremeno će posjećivati sklonište Pipi House. Uz rad, pomaže i u edukaciji djevojaka i žena, a s obzirom na uvjete u kojima se nalaze, odlučila je pokrenuti humanitarnu akciju. Evo i njezinih riječi o svemu tome:

„U ovom mjestu ljudi nemaju najosnovnije stvari, pelene, rukavice, klemice za podvezivanje pupkovine, posteljinu za krevete, vodu ni sapun! Žene na porode same donose stvari koje trebaju. U skloništu zvano ‘Pipi house’ živi ženska siročad, trudnice, odbačene žene u dobi od 0 do 24 godine. Objekt sadrži svega pet soba i čak više od 80 žena. Jedan krevet dijele 3 ili 4 osobe s malom djecom koja nemaju pelene. Prošli tjedan imale smo radionicu pranja ruku, kao prevenciju širenja infekcija. Ako dođe do infekcije i netko se razboli, odmah treba u bolnicu, a ovdje nitko nema osiguranje ni novac za to. Ako nemaš novac, ne žele te primiti u bolnicu i djeca umiru od neke nama bezazlene bolesti.

No ipak, kad sam u njihovoj blizini ne vidim ni jednu ne nasmijanu osobu, vedru i spremnu na zagrljaj i druženje. Tu ostajem još dva tjedna i prikupljam novac na svoj osobni račun, ne planiram donirati novac već kupiti ono najpotrebnije. Zahvaljujem svima, iz dubine svog srca na svakoj donaciji.​ Djeca vam šalju puno zagrljaja i puse. Da vam bar mogu poslati toplinu koju ja osjećam kad me jedan od njih zagrli kao da se znamo cijeli život.“

A sad ja molim sve Amazonke, sve koji me čitaju i koji su kliknuli na ovu kolumnu, da pomognu koliko god mogu i uplate svoju donaciju na Elenin račun – HR2424020063103065389. Novac se skuplja do 2.3.

Ako niste iz Hrvatske, možete se javiti direktno meni (bit ću označena na objavi, a ima i ispod moje biografije malo slovo F koje vas vodi do mene) da vam pošaljem ostale podatke koji su potrebni za uplatu. Možete i meni poslati preko Western Uniona pa ja onda sve zajedno uplatim Eleni. Sve opcije su otvorene, samo da se pomogne ovoj predivnoj dječici i ljudima.

Jer oni mnogo puta nemaju ni kruha, a ni igara. Oni se bore da uopće prežive, a ipak uspiju pronaći svjetlost na kraju tunela te biti sretni i puni ljubavi. Oni se ne žale, oni su zahvalni i za najmanju sitnicu. Možda mi jesmo razvijeniji od njih, ali moramo još mnogo toga naučiti upravo od njih.

A Elena Del Duca, ona je primjer hrabrosti i velikog srca, primjer čovjeka koji ne priča nego radi te žena koja zaista živi prema onome da ako želiš promijeniti svijet, moraš početi od sebe.

Podržite ovu humanitarnu akciju, donirajte ako i koliko možete, svaka kuna može nekome pomoći, donijeti promjenu na bolje i vratiti nadu.

Voli vas N. i hajmo se više trgnut’ i brinuti o stvarima koje zaista vrijede.

Neki baner