Kad zalutamo jedni drugima u svjetove

Čitala sam nedavno divni tekst „Oprosti sebi“ i krenula si nešto pisati na njega…Trebamo li opraštati svima koji nam nanesu zlo, moramo li uopće oprostiti, ili možemo li ne oprostiti, a i dalje ostati kršćani, ljudi, što god…

Napisala sam mu jednom davno, još dok sam samo pola razumjela: „Tebi oprostila nisam i ne znam hoću li ikad. Učinio si puno zla i s tobom nek’ se bavi netko drugi. Na kraju je najteže od svega oprostiti samoj sebi što se nisam pokupila dostojanstveno prije i što sam od osoba kojima su laži, prevare i spletke osnovna hrana očekivala da će postupiti pošteno, i da nećeš napraviti isto što si napravio i drugima prije mene.“

Išla sam poslije toga i googlati o oprostu i tražila isječke iz Biblije, i iz drugih djela na tu temu, i podsjetila se na sve zaboravljeno i naravno da nisam našla nijednu verziju iscjeljenja bez otpuštanja i oprosta. Vjerujem da se ni ne može dogoditi, bili mi vjernici ili ne. Kako ćeš zacijeliti bez da otpustiš jednog od onih koji je uzrokovao tu bol, a izbrisati sjećanje ne možeš?

Nikako. I onda se u jednom trenu dogodi zaokret pa oprostiš i otpustiš, i to radi sebe i radi ljudi koje voliš. Ne možeš zdravo naprijed ako u tebi ima još i bijesa i ogorčenja prema nekom tko je napravio nešto za što je u biti i jedino sposoban. Ne zadržavaj ni u kom obliku onog koji ama baš ničim nije zaslužio da ga držiš.

Oprosti, zbog sebe

Odtuguj, odbjesni, odboluj, ali onda, kad budeš spremna, oprosti i otpusti jer tek onda može krenuti onaj puno teži dio, opraštanje samoj sebi, ali ono zbilja, jer, nećemo se zavaravati, još ćeš ti znati sebi reći koliko si bila i blesava, i slijepa, i naivna, i koliko si sebe malo cijenila jer si ga voljela ili bar dio njega, koji si jedino poznavala. I sad je dobro jer napokon imaš uvid u svoju istinu, znaš gdje si griješila, i ako ništa drugo, i zbog mogućnosti uvida, i zbog svjesnosti, znaš da si čovjek, a to nije mala stvar. Osjećaš i sram i savjest i prepoznaješ greške, a previše ih se time ne može „pohvaliti“.

Sve to često uzimamo zdravo za gotovo i mislimo da su svi bar donekle takvi pa i ne prepoznamo lako one koji su potpuno drukčiji od nas i kojima mozak jednostavno funkcionira na potpuno drukčiji način od našeg. Mislim da takvi nisu ni svjesni težine povreda koje su u stanju nanijeti čovjeku, a ako jesu, to stanje uma ne mogu ni zamisliti.

Znala sam nekad pomisliti i da mi internet ne bira sadržaj samo prema stranicama koje googlam već i prema mislima koje prebirem u glavi. Bez zafrkancije.

Ne znam bi li uopće mogla nabrojati koliko sam u zadnje vrijeme pročitala i knjiga i članaka na temu toksičnih veza, veza s narcisima, patološkim lažljivcima, neljudima i sl., a imam sreću i da za blisku prijateljicu imam predivnu psihoterapeutkinju s kojom sam satima znala pričati o svemu proživljenom. Oni nisu o tome čitali, ne brinite. Njima je bolje da ne znaju. Koliko su me takvi prenerazili i na momente slamali, toliko su me i fascinirali. Iskreno. Više puta sam rekla da bih voljela na tren ući u njihovu glavu i vidjeti sve te sklopove, veze i poveznice, ali samo nakratko jer mislim da bih se dobrano prepala.

Nadam se samo da ono što je njima normalno neće jednom postati svačije normalno, no kad bolje promislim, možda u tome i leži ključ svega. Što je normalno? Naravno, ukoliko netko nema crno na bijelo potvrđenu dijagnozu…

Zapinjemo

Mislim da zalutamo jedni drugima u svjetove i provedemo određeno vrijeme u borbi između dvije normalnosti, njihove i naše. Zapnemo! Dok ne shvatimo i ne prihvatimo da smo tamo gdje ne pripadamo i da nas ovisno o razini ozljeda i pogubljenosti čeka dugi ili kratki, ali uvijek strmovit uspon.

Zamisli osjećaj da penješ visoku stijenu i nakon dugo sanjanog i s ljubavlju pripremanog, ali i mukotrpnog uspona odjednom se posklizneš i propadaš u provaliju dugo, baš kao u onom snu što si ga znala sanjati kao mala. Padneš negdje na pola puta do dna, na neku izbočinu, slomiš se, ne možeš makac, zapneš na neko vrijeme, no preživiš i tek kad se sabereš, za što ti, ruku na srce, treba duže vremena jer je pad bio i dug i da si sve zvijezde vidjela – bolan, kreneš se polako uspinjati. Dok si ležala na onoj neudobnoj i ružnoj izbočini koja te cijelu izmučila i dok si se pokušavala sabrati, znali su još tu i tamo i sami lešinari poviriti i pokljucati da vide jesi živa, no uzalud. Kako su došli, tako su i otišli.

Cijela si izranjavana, izgrebena, ali se svom silom hvataš za svaku izbočinu i više te do vrha ne može ništa zaustaviti jer napokon vidiš. Znaš gdje si se poskliznula, oprezno savladavaš i taj najteži dio, ne zaobilaziš ga, nalaziš sigurno uporište i ne krećeš ni koraka dalje dok nisi sigurna u svoje ruke, noge i um.

Tako to nekako izgleda, taj put od pada preko sabiranja do vraćanja sebi. Jest da si izgubila spontanost, jest da moraš puno više misliti, al’ ..bi ga, nije išlo drukčije. I na skliskim područjima ne libiš se potražiti i zvati u pomoć i zbog toga nisi ništa manje jaka. I kad te ogrebotine i ozljede zapeku, a zapeći će s vremena na vrijeme, stani na tren, odmori se, saperi ih suzama i penji dalje. Jedina iz te – ne ponovila se nikom dobrom – priče izlaziš kao čovjek. I nemoj to više nikad uzeti zdravo za gotovo!

I onda na vrhu, kad se ponovo dočepaš sebe, one sebi i drugima drage, bude ti ovih drukčijih i žao i oprostiš im u trenu. Ma i za dišpet ako treba. I bude ti puno lakše. Neka idu odakle su i došli, svatko na svoju stranu i svatko u svoj svijet. Kod njih više nećeš zalutati.

„Opraštam ti.“, napisala sam zadnje, radi sebe, ne radi njega.

Zašto bih se uopće bavila njima? Imam puno prečeg posla, jer kako smo ono rekli na početku, za oprostiti sebi samoj trebat će malo duže.

U mojoj priči prijateljice su mi bile bezuvjetna podrška u svemu i puno teže bih sve to izdržala bez njih. Znale su se one pobojati da im se njihova prija neće vratit’, ali je, jer putem sam i njih čula iz tog našeg svijeta i naše normalnosti, koju ipak volim više od svega.

Sjećam se kako bi mi u najgorim trenucima znale reći: “Meni se ovo ne sviđa, tebi ta veza ne čini dobro, ti se u potpunosti mijenjaš kao osoba, ti nisi ona koju sam ja poznavala.“ Takve i slične rečenice…, a u tim trenucima ih vjerojatno nisam ni čula, već sam samo klimala glavom jer bi sve nadglasala i tuga, i tjeskoba, i bol, i strah od stvarnosti koju je trebalo prihvatiti i oprostiti.

Kad mi samo prođe misao kroz glavu da bi netko tamo negdje mogao prolaziti isto i da ju nitko neće razumjeti ili da će joj netko godinama govoriti da nije normalna, da umišlja, da je sve do nje, a dotle raditi sve ono što ona u biti zna, a ne želi si priznati jer joj se tada čini da je uspon nazad bolniji od grčenja na onoj izbočini, i jer se negdje davno kad je jednostavno vjerovala, opustila pa se u trenu kad je mislila da će sve biti kako je i zamislila, poskliznula s one stijene, pa zapela i sad ne zna tko joj glavu nosi, prođe me iskrena jeza.

I zato penji, ženo, ne odustaj, traži pomoć, ne ostaj tamo gdje ti nije mjesto pa odtuguj, odbjesni, odboluj, pričaj, piši, oprosti i otpusti, radi sebe, sebi najbitnije.

Nataša Gašperov