Kakav ćeš život imati zavisi od tebe…

“Kakav ćeš život živjeti zavisi od tebe!”, moram priznati da me ova rečenica uvijek lecne. Ma nekako me probode u želucu. Kontam se da li sam ja to čudak, pa toliko mojih stvari ne zavisi od mene, ili se to drugi vole zavaravati, pa im je lakše na taj način podnijeti život. Tako je trebalo i moralo biti, pa idemo dalje. Sama sam to izabrala iz nekog razlaga. A ja se pitam šta smo mi to na ovome svijetu sami izabrali?

Počet ću od rođenja, kojeg nisam sama birala, ali sam iz nekog razloga tu i drago mi je. Da me ne shvatite pogrešno, obožavam svoje roditelje. Kao i svi imamo ponekad nesuglasica, nekad se ne slažemo, ali su mi uvijek bili bezrezervna podrška. Najmlađe sam dijete, pa su većinu svoga života posvetili meni. Ponekad me ta količina brige i ljuti i ograničava, priznajem, ali kako god da razmislim draga mi je. Znam da su sve dali da me odškoluju, da me odgoje, da od djetinjstva imam sve. Ali ko bi me osudio da me se prije rođenja pitalo u kakvoj to porodici želim biti rođena i ja kažem da je to neka imućnija u kojoj se neću morati slomiti da bi dobila nešto najjednostavnije, u kojoj mogućnost posla zavisi jesam li izgovorila svoje prezime ili ne. U kojem se prosto sve vrti oko mene, jer sam to ja, tako rođena. Dakle, da se rodim nije me se pitalo. A bome ni od strane koga i gdje.

Morate priznati da je startna pozicija Njemca rođenog u Minhenu i Ramize u Konjicu drastično različita. Uzmete k tomu činjenicu bezvučnog prezimena, pa ćete vidjeti da i u samom Konjicu ima mnogo njih koji su bar 20 mjesta ispred na istoj toj startnoj poziciji. Jer nam je vrijednosni sistem na klimavim nogama. Jer nije bitno ko si i šta isključivo ti, već šta je uspio tvoj djed, otac i koliko si u stanju da radiš u okviru potreba određenih društvenih skupina, kojima su opet ulaznicu za tu skupinu vjerovatno obezbjedili preci.

Dobro, zanemarit ću rođenje i startnu poziciju. Srednju školu sam upisala na eci peci pec. Nije bilo one koju sam željela u mom gradu, za dalje nisam imala ni novaca, ni hrabrosti, imala sam samo 14 godina, a upisati Gimnaziju ili Ekonomsku mi je bilo svejedno. I tako je ispalo na žuta vrata na kojima je velikom slovima pisalo Ekonomska škola. I ja sam dobila zvanje ekonomskog tehničara. Završila sam ga vrlodobrim uspjehom, no obrazovanje mi se zasnivalo samo i isključivo na teoriji. Imala sam bar 40 % profesora koji su tražili da znamo gradivo tačno onako kako je izdiktirano, pa vjerujem da takva znanja brzo „lape“. Dakle izabrati da budem ekonomski tehničar nije baš bilo moje, ali ni znanje koje je po meni krnjavo, jer se nije zasnivalo ni na minimumu praktičnog rada. Za istu tu školu u Švedskoj naprimjer ne da bi imala praksu, već bi i u srednjoj školi imala svoj džeparac.

Neki baner

Sa 18 sam upisala fakultet. Bosanski jezik i književnost. Mnogi će reći pa i nije baš neki izbor. Vjerovatno i nije. Gledajući s jedne strane. Naime u osnovnoj školi sam imala nastavnicu jezika koja je tako divno znala objasniti ono što priča da sam postala strastveni zaljubljenik u jezik. U srednjoj pak sam bila ovisnik o časovima književnosti i knjige su postale moja najveća stras. I sve to zahvaljujući dvije žene koje su sa strašću radile ono što vole. Ponovo je moj izbor je na klimavim nogama, zar ne? Jer ko garantuje da ne bih bila zaljubljenik u prirodne nauke samo da mi taj nastavnik matematike nije bio tako odvratan, da sam čak u petom razredu počela da preskačem časove. Još je držao i časove fizike. Nije volio on meni, nisam ja njega, a predavao mi je sve 4 godine. Tako da nadoknaditi ih u srednjoj bilo je kao nemoguća misija. No zar moj izbor u pogledu budućnosti nije bio previše ishitren? Dječji? Vođen isključivo ljubavlju? Zar mama nije ta koja me prva usmjerila na ljubav prema priči pričajući ih svaku noć? Zar nisam učena da je ljubav najvažnija stvar na svijetu i ako je nema da je život prazan? Zar je zavisilo od mene to što država nema nikakvu organizaciju u pogledu obrazovanja, pa konstantno izbacuje kadrove koje ne može zaposliti? Pa rekli su mi da budem tvrdoglava i istrajna u svojim željama, zar od tud ne ide sva ta odlučnost da upišem baš književnost?

Trenutno radim posao koji nije ni blizu onoga koji sam sanjala. Trenutno apliciram za poslove koje da mi je neko pomenuo prije deset godina kao nešto što će ispunjavati moje vrijeme vjerovatno bih vrištala na sav glas. Ali nisam mogla čekati da dođe onaj moj iz snova. Kao ni većina vas. Život je skup, a vrijednosti jeftine. U grabljenju životnog puta da ne bi izostajali iza okoline zaboravljamo šta ustvari želimo. A i ko nas pita? Zar kad čovjeku ne uzmeš posao i blokiraš prihode nisi njegov vlasnik? Kako jedan takav čovjek može onda da bude slobodan? Kako kad je ograničen potrebama, što stvarnim, što onim nebitnim, koje su nam nametnute upravo radi lakše kontrole nad nama?

Zar smo mi trenutno robovi konzumerizma zato što ga volimo? I zato što nam odgovara? Zašto se onda stalno žalimo? Zar nam groblja ne zauzimaju prostor zato što nam je stoljećima skakano po uvjerenju, da ga se što bolje utaba, da su svoje najmilije spaljivali isključivo pagani, a mi to nismo. Zar nam se sva vjerovanja ne temelje na načijoj potrebi da objasni sebe tu? Zar nam gej nije odvratan, jer su nam rekli da nije normalno biti gej i da nas Bog nije tako stvorio, premda takve pojave možemo naći stalno u prirodi. No, tad će nam reći da to nije relevantno poređenje, jer mi smo umna bića. No priroda konstantno pobjeđuje u toj našoj borbi. Zar je onaj seljak želio uzeti pušku i pucati na svog komšiju koji mu je posudio vegetu svaki put kad mu je zafalilo, a prodavnica bila daleko, a žena baš pripremila piletnu, ne ide bez vegete? Zar je zaslužo onda to gledanje preko nišana? Zar mislite da su Marko, Saša i Emir s deset godina zamišljali svoj život negdje u predgrađu Dortmunda, a ne na ulicama u kojima su odrasli? Zar su imali izbor?

Šta to zapravo zavisi od nas, pitam se? Čini mi se samo to kako ćemo prihvatiti stvarnost.

Znam ja da ima onih koji su posložili svoj život, kojima su okolnosti išle na ruke i drago mi je da je tako. Ali oprostite što ne zatvaram oči pred stvarosti i vidim pogrbljena lica kako mole svog šutljivog Boga za neki drugačiji život, za neko bolje sutra. No, ćuti Bog, i onaj raspeti i onaj koji kažu da to nije.

Ramiza Tibo

Neki baner