Vrijeme je bilo slično našemu, ali šuma potpuno ista. Samo što je kraj zime došao naglo i neočekivano, pa je gotovo preko noći šuma, umjesto bijelog, odjenula novo, šareno ruho. Upravo su zato mnoge životinje i dalje ostale u svojim domovima, a neke su još uvijek spavale zimski san.
Usred šume je stajalo skromno drvo divlje jabuke i također proživljavalo preobražaj. Na kraju jedne od grana i dobro skriven od znatiželjnih pogleda, visio je dom za deset tisuća i jednu pčelu – košnica. A iznad samog ulaza u nju bile su izvješene dvije ploče na kojima je velikim, zlatnožutim slovima pisalo:
DOZVOLJEN ULAZ SAMO PČELAMA!
OPASNOST OD UBODA!
Naime, pčele su imale vrlo dobar razlog za postavljanje takvih natpisa: u košnici je bilo meda kojim bi se osladile sve životinje iz šume! A nema šumskog bića koje nije žudjelo za tim slatkim, gustim sokom – činilo se da baš svi hoće med koji prave pčele. Pa čak i ljudi! Nemojte misliti da su pčele zbog toga zločeste ili loše: njima med predstavlja život, pa su ga spremne braniti i po cijenu života – ubodima svojih oštrih žalaca! A kad se to dogodi, gotovo svakoj od pčela se žalac otkine od tijela i naprasno prekida njen život. Gotovo svakoj, osim kraljici i trutovima. Kraljica pčela može ubosti više puta jer se njen žalac ne lomi tako lako, a trutovi su dečki koji uopće nemaju žalac, no o njima kasnije. Zapetljano? Vjerujte mi, nije.
Život pčela je toliko bogat, a njihova obitelj tako dobro organizirana da svaki od tih marljivih kukaca točno zna što mu je činiti u svakom trenutku života. Pa, da vas ne gnjavim sa time, ispričati ću vam priču o jednoj vrlo, vrlo posebnoj pčeli. Tako ćete najlakše saznati mnoge čudesne stvari o životu pčela.
U samom početku naša junakinja je, kao i svi ostali kukci na svijetu, bila jajašce. I takvu su je okruglu starije pčele otkotrljale u jednu od mnogih soba u košnici okruženu sa šest zidova i šest susjednih soba u kojima je bilo šest isto takvih pčela-jajašca. I nisu radile baš ništa. Dosadno. Jedva je čekala da se pretvori u nešto drugo – takvu dosadu nemoguće je dugo podnositi.
I jajašce se pretvori u ličinku.
Nije prošlo previše vremena, a pčela se već poželjela vratiti u svoj prvotni oblik. Jer kao ličinka upoznala je jedan novi osjećaj koji joj se nije pretjerano sviđao – glad! Svaka čast starijim pčelama koje su brzo i često donosile medeni kruh i medeno mlijeko, ali našoj pčelici to nije prijalo. Načula je da kraljica jede samo kraljevski žele, a ne nekakav medeni kruh umočen u mlijeko. E, da je njoj okusiti tako nešto. Ali nije samo u prehrani bio problem: svaka od njenih šest susjeda za vrijeme kad nije objedovala je glasno plakala! A kako su sve dobivale obroke u različito vrijeme, oko naše pčelice neprekidno je odjekivao neutješan plač ostalih pčela-ličinaka!
Naravno da se poželjela vratiti u jajašce što je bilo neizvedivo, pa se od nemoći počne vrtjeti ukrug najbrže što je mogla! Tim okretanjem se stvori tanki končani ovoj i ličinka se pretvori u kukuljicu.
Osjećaj gladi je napokon nestao – zakukuljene pčele ne jedu. A i plač koji je dopirao sa svih strana naglo utihne. Naša je pčela-kukuljica bila zadovoljna i sretna, jer riješila se oba problema koji su je mučili. No ubrzo će saznati da su ti problemi bili nikakvi u odnosu na one koji su je tek očekivali.
U njenu sobu uđe starija pčela držeći ispod jedne od šest ruku nekakvu knjigu. Bila je to učiteljica koja ju je trebala pripremiti za život izvan košnice, jer neće zauvijek ostati kukuljica. A nju, kao i svaku drugu pčelu, očekuju važne stvari za cijelu obitelj. I tako je počelo učenje.
No, našoj junakinji učenje baš i nije išlo od ruku: školsko gradivo bilo je vrlo složeno i opširno. Ma tko bi uopće upamtio sve pčelinje prijatelje i neprijatelje, načine na koje se prave vosak i med, svaki šumski cvijet koji treba oprašiti i još mnogo, mnogo toga? Pa to se i meni čini preteškim: mogu samo zamisliti kako se mala pčelica nosila s tim. Vjerovali ili ne, dobila je jedinicu čak i iz poznavanja svoje obitelji! Ta svi znaju da svaku obitelj pčela čine kraljica, radilice i trutovi! Naša je junakinja morala puno učiti da tu jedinicu ispravi i činilo joj se da je učenje najteži posao na svijetu. Poznato?
Jasno je da se poželjela vratiti u ličinku: bučni susjedi i neukusna hrana sada joj se nisu činili strašnima. A učiteljice su je već među sobom prozvale – lijenom. Jer sve ostale pčelice bile su odlikašice, jedino je ona zaostajala za njima.
Ipak, nekako je uspjela ispraviti sve jedinice i položiti sve ispite. Neću posebno isticati s kojim je uspjehom završila školu – kako je krenula bilo je dobro što se izvukla bez produžne nastave. Silno se trudila da bi to i ostvarila, te je konačno postala spremna napustiti svoju sobu i upoznati svijet izvan šest zidova.
I mala kukuljica se pretvori u prekrasnu odraslu pčelu.
Sada je imala tri para ruku i dva para krila, trokutastu glavu iz koje su iznikla dva ticala, te tijelo prekriveno žuto-crnim prugama na kraju kojeg je stršio oštar, otrovan žalac.
»Barem nisam trut«, poveseli se pčela.
Više nije imala razloga za brigu – bila je sigurna da ništa ne može biti teško kao škola. No, prevarila se. Predahnite malo, prava priča tek slijedi.
Naša pčelica je imala nesreću da se rodila baš na samom početku proljeća – godišnjeg doba kada su pčele najzaposlenije. Naime, tijekom hladne zime cvijeće ne cvjeta, pa je cijela obitelj ovisila o obilnim zalihama meda u košnici. A zalihe su se bližile kraju. Zbog toga su upravo tada sve morale prionuti ozbiljnom poslu i brzom prikupljanju sokova i praha sa prvih izniklih cvjetova.
Naravno da nitko nije očekivao od netom razvijene pčele da traži i oprašuje cvijeće po šumi, pa je jedno vrijeme provela kao “kućna pčela”. To znači da je cijelo vrijeme provodila u košnici. Zvuči lagano? Mogu vam samo reći da se naša junakinja vrlo brzo poželjela vratiti u školu.
Popis poslova koje “kućna pčela” mora obavljati bio je poduži. Navesti ću samo neke: hraniti ličinke; brinuti o trutovima; njegovati kraljicu; preuzimati i spremati cvjetne sokove, prah i vodu; praviti vosak i med; graditi sobe i košnicu; prozračivati košnicu lepetanjem krila; čistiti je i pospremati; čuvati kraljicu; i tako dalje, i tako dalje… Teško je reći što je od svega naša pčelica najteže podnijela.
Počela je, kao i svaka druga “kućna pčela”, hranjenjem ličinaka. Pa taj posao nikada ne prestaje! Obilaziti bezbrojne sobe u košnici i davati medeni kruh u medenom mlijeku gladnim i uplakanim ličinkama, kojih iz dana u dan kao da je bilo sve više i više! Taman kad je nahranila posljednju u nizu i poželjela se samo na tren odmoriti, one prve već su počele plakati kao kiša – valjalo je sve iznova pohoditi. I tako ukrug.
»E, da mi se barem vratiti u školu«, pomisli ona tražeći sve češće predah od napornog rada.
Ostale pčele koje su neprestano radile ubrzo su je izdvojile i dale joj najgori mogući nadimak koji se u pčelinjem svijetu ikome može dati – lijena pčela! Kakva uvreda! Prozvati pčelu lijenom! A što su joj tek govorile:
»Eno, pogledajte lijenu pčelu, opet se odmara!« upirale su jedne.
»Kao da je trut, a ne radilica!« dovikivale druge.
»Nije radilica, već neradilica!« dobacivale treće.
Našu pčelu to je jako pogodilo. Silno se trudila i doista davala sve od sebe ne bi li radila kao i ostale pčele, ali nije išlo. Prečesto je posustajala i rušila se od umora – hranjenje ličinki za nju se pokazalo prezahtjevnim. Zbog toga su je preraspodijelili na drugi, lakši posao – hranjenje trutova. Lakši? Lakši je utoliko što trutova ima manje od ličinaka, ali…
Trutovi su u pčelinjem, i ne samo pčelinjem svijetu, poznati kao najveći neradnici i gotovani. Po cijele dane ne rade ništa, bulje u prazno i čekaju na eventualni kraljičin poziv. A siguran sam da i njega po svaku cijenu pokušavaju izbjeći. I onda našu pčelu prozovu lijenom?! Pa trutovi su oličenje lijenosti, oni žive od tuđeg rada! No nije važno, takav vam je poredak u svakoj košnici i ne može se mijenjati – suvišno je o tome raspravljati.
Problem s trutovima je bio taj što su stalno nepotrebno gnjavili! Kad bi im pčela donijela medeni kruh, oni bi tražili med! Kad bi im donijela med, oni bi tražili mlijeko! Kad bi im donijela sve što se na jelovniku trutova može naći, oni bi tražili kraljevski žele!? Naravno, sve popraćeno zajedljivim primjedbama. Stoga nije bilo ništa čudno što je naša junakinja izgubila živce i bacila im sve ravno u njihove lijene, trokutaste glave! Drugo nisu ni zaslužili!
Jasno je da su se trutovi požalili kraljici i ispričali joj svoju verziju događaja, pa je kraljica mogla odlučiti samo jedno:
»Lijena pčela će od danas brinuti o meni!«
Na taj se način kraljica željela uvjeriti u istinitost svih priča koje je čula o jednoj pčeli nezadovoljnoj još od vremena jajašca. I pčela počne skrbiti o kraljici.
Kraljica pčela bila je mudra i pametna: u teškim trenucima cijela se obitelj oslanjala na nju. Velika je čast brinuti o kraljici pčela.
»Napokon posao za mene«, pomisli pčela kojoj se ovaj posao činio najlakšim u košnici.
Kraljica je jela samo kraljevski žele, pa tu nikakve zabune nije moglo biti. Ponekad je trebalo ulaštiti kraljevsku krunu i žezlo kako bi što bolje sjajili – ni to nije bilo teško. A kraljica je često odlazila u šetnje i obilaske košnice, pa je ostalo pregršt vremena za čišćenje njenih odaja i brisanje peludne prašine. Lijena pčela je čak imala vremena i za odmor! Doista, bio je to najbolji posao u košnici.
Sada se sigurno pitate: pa gdje je onda bio problem? E, kad problema ne bi bilo, ovoj priči došao bi kraj: “…i tako je naša pčelica živjela dugo i sretno brinući se o kraljici iz dana u dan.” Kakva bi to priča bila?! I koga bi zanimala?! Da se radi o bilo kojoj drugoj pčeli, priča bi doista tako završila. Ali nemojte zaboraviti da je naša junakinja bila vrlo, vrlo posebna pčela.
Evo gdje je bio problem: kraljicu je s vremena na vrijeme valjalo tetošiti. A to je uključivalo i pjevanje laganih uspavanki prije spavanja. Pjev naše pčele, kao uostalom i svih ostalih pčela, bio je vrlo lijep i ugodan. No, pjevanje uspavanki je uvijek završilo tako da je pčela bila ta koja je zaspala, a kraljica ju je budna i prekriženih ruku prijeteći gledala! Lijena pčela je uspavala samu sebe! Kakve li nevolje!
Naravno da je izgubila i taj posao – kraljica je brzo našla zamjenu i lijenoj pčeli namijenila druge obveze. Iako je bilo jasno da nema nimalo povjerenja u nju.
»Ova pčela će teško pronaći posao koji joj odgovara. Ne vjerujem da će se igdje uklopiti – žao mi je«, rekla je na rastanku.
I kako to obično s kraljicama biva, bila je u pravu. Štogod naša pčela radila, nije joj išlo. Ma koliko se trudila, uvijek je nailazila na prepreke koje su druge pčele lakoćom prolazile, a ona nikako nije.
Jedno vrijeme je provela prihvaćajući cvjetne sokove, prah i vodu od pčela koje su ih sakupljale po šumi. Probajte zamisliti lijenu pčelu kako je trčala s jednog kraja košnice na drugi noseći vjedra s dragocjenim teretom i pritom paziti da se ne prolije niti kap! Mislim da sam dovoljno rekla.
Potom je pravila vosak i med spremajući ih u vjedra napravljena od saća. Nažalost, uvijek je jednom od svojih šest ruku nespretno zapela za vjedro i prolila proizvedeni med stvarajući pravo klizalište za ostale pčele, što je dovelo do brojnih i bolnih padova.
Najkraće vrijeme provela je u izgradnji soba i košnice – pa ipak je to fizički posao!
Onda su je postavili na sam ulaz u košnicu gdje je trebala brzo mahati krilima zbog dovođenja svježeg zraka i provjetravanja – kako to tek umara!
Čišćenje i pospremanje cijele košnice? Znate li koliko se samo cvjetnog praha zavlači na najnevjerojatnija mjesta u pčelinjem domu? Taj posao ne bih poželio nikome.
Do čuvanja kraljice nije ni stigla – ostale su je smatrale nepouzdanom za tu dužnost.
Doista, vrijeme koje je provela kao “kućna pčela” nije bilo prožeto pretjerano lijepim uspomenama. Kad bi barem sve mogla zaboraviti. Kad bi se barem probudila i shvatila da je sve bio samo ružan san. I sva ta nemoć, i usamljenost, i odbačenost, i ogovaranja, i ružne uvrede, i zlobni podsmijesi, i bezbrojne suze koje je izlila u nekom samotnom kutku košnice skrivajući se od ostalih deset tisuća pčela. Da je barem sve bio samo ružan san…
Jedna pomisao davala joj je nadu kroz to teško razdoblje: neće zauvijek ostati “kućna pčela”. Lijena pčela je uskoro trebala napustiti košnicu i početi sa prikupljanjem cvjetnog praha, cvjetnih sokova i vode – trebala je postati “pčela sakupljačica”! Zasigurno će napokon uspjeti.
Posao “pčela sakupljačica” je jedan od najvažnijih i najodgovornijih u pčelinjem svijetu, jer o njima i njihovom umijeću pronalaženja rascvjetanih livada ovisi opstanak cijele obitelji. Pčele su cijele dane provodile u šumi vrijedno leteći iznad širokih livada i proplanaka tražeći najfinije cvjetove. A šuma nije nimalo bezazleno mjesto – posvuda razapete paučje mreže, bogomoljke koje se pretvaraju da su listovi, sakrivena stršljenova gnijezda, medvjedi željni meda, pa čak i uplašeni ljudi koji iz nekog razloga pokušavaju smlaviti pčele čim ih spaze! Da, šuma je vrlo opasno mjesto u kojem treba biti osobito pažljiv i držati oči širom otvorene. Nije li to malo previše za lijenu pčelu?
Naša je draga pčelica ponovno davala sve od sebe ne bi li se dokazala svojoj obitelji: letjela je brže i više od svih ostalih pčela izviđajući nad cijelom šumom. Prekrasni prizori koje je ostavljala ispod sebe nisu je nimalo zaveli i smeli – mora pronaći cvjetnu livadu. Pokazati će svima da je upravo ona najbolja “pčela sakupljačica” koju je košnica ikad vidjela – bila je odlučnija nego ikad! To je posao koji je čekala cijeli život!
A kada je konačno pronašla livadu prepunu proljetnih jaglaca i šafrana, pohitala je do košnice kako bi obavijestila obitelj. I mada joj u početku nisu vjerovale, ostale pčele ipak uzmu svoja vjedra i pođu za njom. Roj pčela letio je brzo i dugo prateći našu junakinju na čelu, a let je bio tako dug da su sve pčele u roju posumnjale u postojanje rascvjetanog proplanka.
»Tko zna što je ona pronašla!«
»Sigurno joj se prividjelo!«
»Ma vuče nas za nos!«
Ne obazirući se na takve primjedbe, lijena pčela se odjednom počne naglo obrušavati! Kako se roj pčela približavao šumskom tlu, proplanak je postajao sve jasniji. I doista, sve je bilo upravo onako kako je lijena pčela opisala.
Ubrzo je idilična šumska čistina postala prožeta mnoštvom vrijednih pčela koje su marljivo radile. Cvjetni prah davali su im jaglaci, cvjetne sokove nudili šafrani, a vodu prepuštao otopljeni snijeg – svaka je od “pčela sakupljačica” punila svoje vjedro jednom od životnih namirnica. Kakav ugođaj šumskog sklada i ljepote – prizor od kojeg zastaje dah!
A lijena pčela? Naša junakinja je bila radišna kao i sve ostale. Napokon se uklopila. Možda je očekivala pokoju ispriku ili pohvalu, ali nije važno. Dokazala je svima da postoji zadaća koju može kvalitetno odraditi – posao “pčela sakupljačica” je kao stvoren za nju.
Prva je napunila svoje vjedro slatkim sokom i htjela krenuti put košnice. I znate li što se dogodilo? Nećete vjerovati, ali lijena pčela nije mogla pomaknuti vjedro s poda! Snažno je uprela svim svojim rukama, no jedva ga je uspjela zaljuljati! Kakve li nesreće! Nije moguće da ne može letjeti sa punim vjedrom!
Nažalost, istina je bila okrutna: teret joj je postao pretežak i nije ga mogla dostaviti u košnicu. Nemoćno je sjedila pod šafranom i žalosno gledala u druge pčele koje su bez problema odlazile sa napunjenim posudama od saća. Jadna pčela.
Uskoro su sve pčele odletjele doma noseći vrhom puna vjedra. Sve, osim jedne.
Razočarana pčela je nepomično sjedila ispod onog istog šafrana i pitala se zašto se sve to upravo njoj događa. Da li je moguće da je baš u svemu neuspješna?
Mora nekamo otići: mora se smjesta maknuti sa raskošnog proplanka prije nego se ostale vrate po još. Mora pronaći neko mirno mjesto gdje će se probati razbistriti, osloboditi zbrkanosti, doći do nekog rješenja. Mora postojati neki smisao.
Naglo se vine uvis i počne besciljno letjeti iznad šume, daleko od sviju. Letjela je tako dugo dok se nije umorila, pa odluči počinuti na prvom cvijetu koji je spazila – nježnoj i krhkoj visibabi.
U tom trenutku iznad nje preleti nitko drugi nego kraljica u pratnji četiriju pčela čuvarica. Lijena pčela brzo skoči sa zvonastog cvijeta visibabe i sakrije se u mladoj travi ispod nje. Kraljica je izišla u šetnju jer s vremena na vrijeme voli malo protegnuti ruke i razgibati krila, uvijek uz četiri najbolje pčele koje su je čuvale – svaka sa jedne strane. Nisu primijetile lijenu pčelu koja je zadivljeno gledala u kraljicu.
»Eh, da sam barem kao ona. Da me barem tako cijene i poštuju«, zamisli se pčela ne skidajući pogled s nje.
Odjednom, kraljica uperi svoje žezlo prema malenom grmu kupina koji je čučao među visokim drvećem. Grmić se već počeo odijevati u proljetno ruho, pa su listovi nadaleko širili svoj zavodljiv miris. Tako nešto kraljica odavno nije osjetila, pa se spusti na grm ne bi li se namirisala jednim od najfinijih parfema koji se u prirodi mogu naći.
No, nešto je bilo sumnjivo: grm kupina je bio prezelen i prebogat za ovo doba godine. Niti kraljica, a niti njene čuvarice nisu naslutile kakvu opasnost krije žbun, pa se sve bezbrižno uvuku u njega i krenu upijati miris. A tamo su vrebali najstrašniji kukci koji se u šumi mogu naći.
Lijena pčela je, ne sluteći ništa, i dalje gledala u pčele koje su plesale oko grma kupina, kad se grm iznenada uskomeša i postane poprište strahovite borbe!
»Bogomoljke!!!« vrisne pčela i krene ravno prema opasnom grmu. Bez razmišljanja htjede pomoći svojima i napasti opake bogomoljke, iako bi to zasigurno označilo kraj njezine priče. No, nije se ni približila grmu kad svi zvuci naglo utihnu i komešanje prestade – borba je već završila.
»Neee, zakasnila sam!« uzvikne pčela i sleti na prvo stablo koje je ugledala.
Borba je zaista kratko trajala, kao što to s bogomoljkama obično i jest slučaj. One nikad ne napadaju hrabro i očigledno, već postavljaju kukavične zasjede iz kojih su u stanju zaskočiti bilo koga. Izvrsno se prikriju i maskiraju u lišće ili travu, strpljivo čekaju i po nekoliko dana, te potom iznenada prelaze u napad koji je gotovo nemoguće osujetiti. Podmuklo, zar ne?
Lijena pčela je žalosno gledala u bogomoljke koje su slavile. Četiri čuvarice su dale sve od sebe ne bi li zaštitile kraljicu: dokazale su to žalcima ostavljenim u tijelima napadača. Kraljica pčela je također ubola mnoge od njih, no bilo ih je previše. Ostala je nepomično ležati s krunom na glavi, a žezlo je bilo odbačeno daleko od nje.
I što je sada mogla učiniti naša pčela? Napasti strašne bogomoljke? Pa bila je neuspješna u svemu što je radila – kakvog je onda izgleda imala protiv grabljivica koje su savladale kraljicu i njene četiri najbolje čuvarice? Ipak osjeti snažan nalet bijesa i odluči napasti bogomoljke – nešto je morala učiniti. No tek što je raširila oba para krilaca spremajući se za uzlet, začuje poznato zujanje!
»Sigurno su ostale pčele čule što se desilo! Sad ćemo se osvetiti!« pomisli uznemirena pčela i odluči pričekati.
Bila je uvjerena da zujanje dolazi od roja pčela iz njene košnice, ali ubrzo shvati da bi ono bilo puno jače. Ovakav zvuk mogao je proizvesti samo jedan kukac u letu.
Kako je zujanje postajalo glasnije i glasnije, neznani se kukac primicao našoj pčeli sve dok se na obzoru nije pojavila jedna – osa!
»Osa?! Što sad ona traži ovdje?« začudi se pčela.
Osa je letjela ravno prema grmu kupina prepunom proždrljivih bogomoljki!
»Stani!« pokuša je upozoriti pčela, ali ju osa nije čula.
I bolje. Jer dogodilo se nešto što nitko nije očekivao: osa i bogomoljke se pozdrave kao da se znaju oduvijek i počnu se srdačno tapšati i grliti! To je bilo krajnje neobično, pa se naša pčela opet prikrije u krošnji.
»Jeste li pobijedile?« upita osa kao da nije bilo očigledno tko je dobio bitku.
»Naravno! Kraljica je gotova!« uzvrati jedna od bogomoljki, a ostale počnu klicati.
»Znači, plan je uspio?« javi se osa sa još jednim suvišnim pitanjem.
»Plan je tek započeo!« uozbilji se ona ista bogomoljka i nastavi: »Pa tri puta sam ti objasnila plan! Moramo li ga ponovno prolaziti?«
»Možda ne bi bilo loše«, bojažljivo odgovori osa. »Sjećam se samo polja maslačaka u…«
»Makova!!!« prekine je bogomoljka. »Polja makova!!! Pa ti nisi normalna!«
»Sredimo je! Ne može nam pomoći! Beskorisna je!« stanu dobacivati ostale bogomoljke.
»Ne!!!« zaustavi ih ona jedna koja je očito bila glavna. »Osa će poslužiti! Sve će biti u redu, samo joj treba još jedanput rastumačiti.«
I predvodnica bogomoljki iznese osi svoj plan. A kakav je to bio plan! Nešto opakije nikad nisam čula: kako li se samo itko sjetio toga? Da više ne odugovlačim, ukratko ću ga prepričati.
Bogomoljke su se dva dana skrivale u grmlju kupina čekajući upravo kraljicu pčela: znale su da će tijekom jedne od svojih šetnja kraljicu privući miris prvih proljetnih listova. I svi znate što se iduće dogodilo, pa vas neću gnjaviti tom strahotom. Osa je imala presudnu ulogu: trebala je staviti krunu na glavu i uzeti žezlo pretvarajući se da je kraljica, te odletjeti pravo u košnicu! Budući da će već biti sumrak i neće se moći jasno vidjeti, nitko neće primijetiti zamjenu – kraljica pčela i osa su vrlo slične. U košnici će reći ostalim pčelama da ih je napao strašan stršljen i da je jedino ona uspjela pobjeći, pa se ide odmoriti u svoju sobu. Na vrata sobe će staviti natpis “NE UZNEMIRAVAJ”, kako joj slučajno netko ne bi uletio u sobu i prepoznao je. Tako će provesti noć.
Iduće jutro, prije nego se razdani i još dok je mrak, okupiti će sve pčele iz košnice i odvesti ih na polje makova izvan šume. Makovi su, ako niste znali, poljski cvjetovi jarkocrvene boje. To ste sigurno znali. A da li ste znali da pčele ne vide crvenu boju? Da, pčele vide mnoge čudesne boje koje mi ostali ne možemo vidjeti, ali ne prepoznaju crvenu.
Vratimo se opakom planu: kraljica, to jest osa, će uvjeriti pčele da ispod tih, za njih, nevidljivih cvjetova, rastu prekrasne divlje orhideje pune sočnih sokova i slasnoga praha. Izvući će sve radilice iz košnice: i “kućne pčele” i “pčele sakupljačice”, jer je na polju obilje orhideja koje će im trajati do iduće zime, pa će sve krenuti u akciju sakupljanja. No, ispod makova neće biti niti jedna divlja orhideja, već lukave bogomoljke! Pčele će se naivno spustiti u polje i upasti u zamku, a bogomoljke će ih sve u isti čas zaskočiti! Jadnim pčelama neće biti spasa. Kakav plan.
»A što ja imam od svega toga?« glupavo upita osa.
Bogomoljka, kimajući glavom lijevo-desno, odgovori:
»Ti imaš košnicu i sav med u njoj! Nakon što ne bude niti jedne pčele radilice, sav će med pripasti tebi! Nas med ne zanima.«
»Mmm… Med…« obliže se osa.
»A mi ćemo izvojevati veliku pobjedu!« vikne bogomoljka, a ostale opet počnu glasno klicati.
»Idem«, kaže osa, »mrak je već pao. Ništa ne brinite, sutra ću dovesti sve pčele točno na polje ljubičica… Pardon… đurđica!«
»Makova!!!« vikne glavna bogomoljka, a osa brže-bolje pobjegne put košnice.
»Znao sam da smo trebale sklopiti savez sa paukom«, promrmlja bogomoljka nemoćno se hvatajući za glavu.
Plan je zaista bio detaljno osmišljen – činilo se da pčele nemaju nikakvog izgleda. Osa je, sa krunom na glavi i žezlom u ruci, krenula prema košnici maštajući o finom, slatkom medu.
Nije primijetila da je lijena pčela krenula za njom.
Oprezno ju je pratila držeći pristojan razmak kako bi ostala nezamijećena. Usredotočila se samo na jedno: ne dozvoliti osi da se približi košnici! Čim se udalje od bogomoljki, napasti će je u letu! Iako bi u toj borbi osa imala znatno veće izglede za pobjedu, naša junakinja nije dvojila ni trenutka. Bez obzira što bi, za razliku od ose, pčela izgubila život čak i ako pobijedi. Prvi puta u životu lijena pčela je bila sigurna u sebe – ne samo da će napasti glupu osu, već će iz borbe izići i kao pobjednica! Sada se ponašanje ostalih pčela prema njoj činilo sasvim nevažno – dati će svoj život za sve njih, makar to nitko nikada ne dozna. Nije li to plemenito?
Osa je krivudala nad šumom ne sluteći ništa i naglas ponavljala zloban plan:
»Kako ću ih nasamariti! Mmm… Med… Med će biti samo moj… Samo ih moram odvesti na polje tratinčica… Ili ivančica? Ma o kojim se ono cvjetovima radi?«
»Pripremi se za borbu!!!«
Osa se okrene i ugleda pčelu koja se spremala sjuriti ka njoj, pa je brže-bolje pokuša lukavo obmanuti:
»Stani! Ja sam tvoja kraljica! Zapovijedam ti!«
Pčela se nije obazirala, već odmah napadne osu usmjerivši jako istureni žalac prema njoj! Osa se u zadnji čas izmakne.
Možda bi za našu pčelu bilo bolje da se pretvarala kako je osa doista kraljica, približi joj se, te iznenadi jednim neočekivanim ubodom i izbjegne neizvjestan dvoboj. Vjerojatno bi u sličnoj situaciji tako postupile bogomoljke, ali pčele su bile drugačije – svoje sukobe rješavale su hrabrom, otvorenom borbom. A u ovoj borbi je osa bila dominantna: lakoćom je izbjegavala sve pčelinje nalete, sigurno se branila svojim oštrim žalcem, čak je i ozlijedila pčelu udarivši je kraljičinim žezlom! Naša je junakinja imala sve manje šanse u toj neravnopravnoj borbi. Najviše snage gubila je u mačevalačkim ogledima žalcima, jer je osa znala dobro zamahnuti rukom u kojoj je držala žezlo – time je borba bila još neravnopravnija. I upravo je za vrijeme bliskog mačevanja u zraku osa iskoristila svoju prednost i oružje viška: zveknula je pčelu tvrdim žezlom točno u jedan par krila i srušila je na tlo! Ošamućena pčela je pala na malu čistinu između gustog drveća i nervozno se koprcala vrtjevši se ukrug.
Osa se pobjedonosno počne spuštati i zaustavi se tik iznad pčele.
»Tako ti i treba kad izazivaš jaču od sebe!« arogantno izjavi osa namještajući krunu kao da joj pripada.
Iscrpljena i izranjavana pčela sa samo jednim parom krila je nemoćno ležala u travi i čekala posljednji osinji napad – nije imalo smisla opirati se ili bježati. Barem je pokušala.
Osa usmjeri žalac prema zemlji i počne se obrušavati ka pčeli spremajući se zadati presudan ubod!
Je li to kraj lijene pčele? Da li će priča tako završiti? Zacijelo, jer u toj situaciji pčeli nitko ne bi dao niti najmanju šansu. Čak se i osa opustila i nemarno krenula u napad – što je pčela u onakvom stanju mogla učiniti?
Reći ću vam što: samo par trenutaka prije no što je osa trebala ubosti pčelu, naša junakinja se osovi na noge, uzmakne i uzleti praveći krug oko začuđene ose! I to samo sa jednim parom krila! Situacija se naglo promijenila: sada je osa bila ispod pčele i zbunjeno gledala u njen istaknuti žalac!
Posljednje što je osa rekla bilo je vrlo neobično:
»Sjetila sam se! Makovi! Moram odvesti pčele u polje makova…«
Iduće što je osjetila bio je oštar i bolan ubod točno na mjestu gdje joj se glava spaja s trupom. Osa je neslavno završila strmoglavivši se u šumu među prve, tek iznikle vlati proljetne trave. Pokraj nje je pala pčela.
Neko su vrijeme nepomično ležale jedna pored druge nakon duge, iscrpljujuće borbe.
»Ha!« pomisli pčela. »Kakva pobjeda! Bez jednog para krila! Osa je gotova: evo je, leži tu kraj mene i ne mrda! Kakav je to bio ubod! Spasila sam svoju obitelj i osjećam se dobro, najbolje do sad! Barem neka korist od mene! Šteta je samo što to nitko nije vidio! Ali nema veze, važno da sam ja zadovoljna i da… Samo malo… Pa ja razmišljam!!! Kako je to moguće? U školi sam učila nešto sasvim drugačije! Hm… Ili nisam dovoljno pazila… Sad više ni ja ne znam! Hm… Ja razmišljam…«
Lijena pčela s nevjericom otvori oči i ugleda komadić plavetnog neba kojeg je divovsko drveće neuspješno pokušavalo sakriti. Nesigurno okrene glavu u stranu i spazi osu sa kraljičinom krunom na glavi kako potrbuške leži u travi! Iz njenih leđa nije stršio nikakav žalac.
»Nije moguće da sam promašila!« uplaši se pčela i polagano ustane.
Oprezno priđe k osi i stane buljiti u nju tražeći svoj žalac. Nije ga bilo. Počne se uznemireno opipavati po cijelom tijelu svakom od svojih šest ruku, kad iznenada uzvikne:
»Jao! Oštro!«
Pčela je napipala svoj vlastiti žalac na istom mjestu kao i uvijek! Nije ga izgubila, ali kako? Nesumnjivo je ubola osu koja je i dalje ispružena mirovala – tu dvojbe nije bilo. Onda?
Čudom se čudila još neko vrijeme pokušavajući naći smisao u svemu.
»Ne shvaćam: ubola sam osu, a živa sam i zdrava! Dobro, osim par ogrebotina i dva ozlijeđena krila. Ali i dalje imam žalac! Nije mi otpao! Hm… Čudno…«
Odjednom se dosjetila – zapravo, bilo je vrlo jednostavno. Kako samo ranije nije shvatila? Sada je sve tako očito: ne samo ovaj sukob s osom, već i sve neprilike u koje je upadala od rođenja. Napokon je sve imalo smisla.
Brzo skine krunu sa ose i nađe žezlo koje je ležalo u blizini. Primi ga jednom rukom, krunu prebaci preko druge, pa hitro uzleti prema košnici napuštajući bojište pod sobom.
Let je bio iznimno naporan: nije bilo lako letjeti samo s jednim zdravim parom krila tegleći kraljičino žezlo i krunu. Pčela je krivudala amo-tamo izbjegavajući gusto drveće koje joj se našlo na putu, često okrznuvši mnoge od njih. Ali neće posustati: doći će do košnice i ispričati svima što se dogodilo. Svi će saznati kakav su to opaki plan iskovale bogomoljke i kako su ih uz pomoć tupave ose htjele namamiti u polje makova. Samo da dođe do košnice.
Kad je konačno stigla doma, mrak se već spustio u šumu. Premorena pčela se izvalila na samom ulazu u košnicu, točno ispod onih dviju obješenih ploča. Zatečene stražarice koje su stajale pred ulazom smjesta je pridignu i uvedu u najveću prostoriju u košnici – svečanu dvoranu u kojoj su se održavali raskošni balovi. Nedugo zatim dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, jer se glas o izranjavanoj pčeli sa jednim parom krila, krunom i žezlom vrlo brzo proširio cijelom košnicom. Sva se obitelj pčela sjurila sa svih strana ne bi li saznala o čemu se radi.
Okružile su našu junakinju i nestrpljivo čekale da dođe do daha usputno dobacujući:
»Pa to je lijena pčela!«
»Otkud ona?«
»Što joj se dogodilo?«
A jedna od njih je upita:
»Lijena pčelo, jesi li dobro?«
I to je bio posljednji put da ju je itko oslovio tim podrugljivim nadimkom.
Ispričala im je sve o grmu kupina koji je bio i više od toga, o tužnoj sudbini kraljice i njenih čuvarica, o zlobnom planu bogomoljki, o opasnoj borbi s glupavom osom, o napornom povratku kući. Sve ostale pčele okupljene oko nje su u šoku držale usta širom otvorena netremice je gledajući.
Kad je priča završila, još je neko vrijeme proteklo u potpunoj tišini. Svi su bili zapanjeni takvim razvojem događaja, pa nitko nije mogao reći ni riječ. Tada nastane prava zbrka:
»Osvetimo kraljicu!«
»Napadnimo bogomoljke!«
»Uzvratimo im!«
Pčele su bile izvan sebe: nisu htjele dozvoliti bogomoljkama da prođu nekažnjeno. Nisu ni pomišljale na izbjegavanje polja makova i uzmicanje od borbe, baš suprotno! Navaliti će svom žestinom i izbosti pokvarene bogomoljke!
Dok su se međusobno nadvikivale, jedna je pčela-medicinska sestra pružala junakinji prvu pomoć. Njegovala joj je krila i vidala rane, kad iznenada upita:
»Kako to da si još živa? Zašto ti nije otpao žalac?«
Dvoranom opet zavlada muk, a svi se ponovno okrenu prema njoj. Pčela je dostojanstveno šutjela izbjegavajući zbunjujuće poglede, jer nije bila naviknuta na takvu pažnju.
»Doista«, prozbori njena bivša učiteljica, »pčele radilice nakon uboda gube žalac, a bez njega ne mogu živjeti. To može značiti samo jedno…«
Učiteljica joj priđe, uzme krunu koja je bila odložena sa strane i stavi je na njenu glavu – savršeno je pristajala.
»Ona nije radilica, ona je kraljica!«
Sada je svima postalo jasno zašto nikada nije bila djelotvorna kao ostale. Pa ona nije stvorena za težak život pčela radilica – nije ni mogla raditi bolje uz svoje mogućnosti! Njena je uloga sasvim drugačija! Kakva zabuna! Sve je bilo pogrešno: i soba u koju su je stavili, i hrana kojom su je hranili, i škola koju je pohađala, i poslovi koje je obavljala. Baš sve! Sigurno je došlo do greške kod razvrstavanja jajašca, pa je završila na krivom mjestu! I to nitko nije primijetio. Nevjerojatno!
Iz svečane dvorane odjekne usklik tako glasan da se čuo čak i izvan košnice:
»Živjela kraljica!«
Naša junakinja-kraljica se osvrne oko sebe i ugleda pognute glave svih pčela koje joj se poklone uz duboko poštovanje. Osjećala se nelagodno. Odjednom joj netko postavi pitanje:
»Kraljice, što ćemo učiniti s bogomoljkama?«
»Ne znam«, odgovori ona, »ne bih željela krenuti u napad žalcima. Vidjela sam posljedice toga.«
»Ne marimo za to, rado ćemo darovati žalce bogomoljkama!« dobace ostale.
»Znam«, uzvrati kraljica, »to je vrlo hrabro. No takav bi napad odnio previše života. Mora postojati drugi način…«
Malo kasnije cijela je dvorana postala ispražnjena: sve pčele krenule su svojim putem. Kraljicu su prenijele u sobu najbližu ulazu u košnicu – ambulantu. Ondje je dobila svu potrebnu njegu i pomoć, a liječenje je trajalo čitavu noć. Kraljica je cijelo vrijeme provela budna smišljajući način na koji spasiti živote svojih pčela. Već bi i jedan izgubljeni pčelinji život bio suvišan. Činilo se da je jedini način uzmicanje od borbe, ali ta mogućnost ne dolazi u obzir. Jer bogomoljke bi zasigurno smislile novi plan kojim bi se dočepale pčela. Moraju im se suprotstaviti i pokazati da se sa pčelama nije za šaliti. Ne, dokle god je ona kraljica pčela! Iako je vrlo kratko na tronu, već mora donijeti iznimno važnu odluku. Lako je narediti napad na bogomoljke, lako je usmjeriti tisuću žalaca u polje makova. Ali kako sačuvati tisuću žalaca, a opet poraziti bogomoljke? Je li tako nešto uopće izvedivo?
Noć je minula brže no obično, a zora samo što nije svanula. Sve su pčele već odavno bile budne i čekale su kraljicu u svečanoj dvorani. Žalci su im bili naoštreni i spremni za napad. U dvoranu uđe vidno neispavana kraljica sa zaliječenim parom krila i svi joj se opet poklone.
»Sjetila sam se, postoji način. Vrlo je opasan, ali je izvediv. Sve će biti kao što bogomoljke očekuju, i cijeli roj neka krene ka polju makova. Ja ću poći u planinu iznad šume, ondje je medvjeđa spilja…«
Zora još nije svanula, a naša hrabra pčela već je stajala ispred strašne i duboke spilje uvučene u planinu. Iz nje je dopiralo hrapavo i glasno hrkanje – medvjed je spavao. Hrkanje je bilo jasno upozorenje svima da ga ne ometaju i ne prekidaju san, jer nije to bio bilo kakav san. Naime, iako je proljeće već odavno poodmaklo, ovaj medvjed je i dalje sanjao zimski san! Koja spavalica! Probuditi ga bila bi ludost! Što li je naumila naša kraljica?
Odvažno uđe u mračnu spilju znajući kakva se opasnost krije u njoj. Iza jedne od izbočenih stijena spokojno je spavao ogroman mrki medvjed! Ispružio se na sve četiri noge, snažnim šapama je prekrio njušku tako da se vidio samo par okruglih ušiju, a na sasvim drugom kraju je u zraku stršao kratak i smiješan rep. Izgledao je vrlo milo i umiljato: kad netko ne bi znao o kakvoj se zvijeri radi, zasigurno bi ga podragao.
Uto pčela počne zujati oko njegove glave praveći osmice! Sretna je okolnost bila ta što medvjed svojim šapama nije pokrio i uši, pa je mogao dobro čuti dosadno zujanje pčele u letu. I ubrzo se probudio mahnito mlatarajući šapama oko glave! Još uvijek u polusnu, bijesno je režao:
»Grrr! Ostavi me na miru! Dosadna pčela! Grrr!«
Pčela nije prestala.
»Rekao sam ti da me ne uznemiravaš! Zar ne vidiš da spavam zimski san! Tek se sutra trebam probuditi!«
No kraljica se nije obazirala. Naprotiv, približavala mu se sve više kako bi zujanje bivalo još nesnošljivije! Uz takvu buku nitko ne bi mogao spavati, a zvuci su se odbijali od glatkih pećinskih stijena postajući još glasniji!
To što je pčela izvodile bilo je vrlo opasno: medvjed ju je promašivao tek za dlaku, a čak je i tada morala izbjegavati nalete olujnih vjetrova nastalih njegovim lamatanjem. Sada se medvjed već razbudio i ozbiljno razbjesnio, pa se propeo na stražnje noge i stao prijetiti šiljatim zubima!
»Gubi se iz mojeg brloga! Pusti me da spavam!«
Vidjevši da ga pčela ne sluša, spusti se na sve četiri i počne je naganjati po pećini – sad se stvarno razjario! Pčela je spretno bježala naglo skrećući i uzlijećući, čime je jadnog medu provocirala još i više.
A medvjeda je mučila i jedna dodatna stvar: silno mu se jelo nešto slatko! Naime, mnoge se životinje odmah nakon buđenja žele nečim osladiti. Ta žudnja za slatkim zna biti vrlo jaka – govorim iz vlastitog iskustva. Pa mogu samo zamisliti kako je medo čeznuo za, na primjer medom, nakon višemjesečnog sna. A dobro je znao: gdje ima pčela, ima i meda. Zato se nije previše bunio kad ga je kraljica pčela izvela iz pećine i uvela u šumu. Jurio je za njom uz glasno dahtanje siguran da će ga odvesti do finog, slatkog meda. Pčela je točno znala kuda ga vodi.
Za to vrijeme, roj od gotovo deset tisuća pčela se polako približavao polju makova. Polju makova – i bogomoljki! Mnoge od njih nisu nikada bile tako daleko od košnice – polje nije nudilo ništa što bi pčelama bilo zanimljivo. Makove nisu raspoznavale, pa im se polje činilo prepuno nekih čudnih, razlivenih mrlja. Nikako nisu mogle vidjeti što se pod njima krije. A ispod svakog je cvijeta vrebala po jedna bogomoljka! Kakva strahovita zasjeda! Ne samo da su došle sve bogomoljke iz šume, već su se pojavile i one iz bliže okolice! Mislim da ih je bilo barem tisuću! Izvrsna organizacija – to treba priznati. Pčele su letjele iznad njih držeći se na okupu i dovoljno visoko od tla. Ničim nisu davale do znanja da su razotkrile zlobni plan lukavih bogomoljki, pa je izgledalo kao da još uvijek istražuju krajolik. A zapravo su čekale.
Odjednom se pojavi kraljica letjevši brzo i spretno upravo prema njima. Iza nje su odjekivali čudni udari o zemlju koji su postajali sve glasniji. Makovi su počeli podrhtavati, a s njima i bogomoljke pripijene uz krhke stabljike. Nešto se nije odvijalo prema njihovom planu.
Tada kroz dva stabla projuri najveća i najstrašnija životinja u cijeloj šumi:
»RRROAAARRR!!!«
Razbješnjeni medvjed je jurio za kraljicom sve to vrijeme i zaustavio se pravo nasred polja makova. Isprva se medo stao zbunjeno češkati po glavi ne shvaćajući kako se roj pčela tako naglo umnožio, no ubrzo ga sve pčele počnu oblijetati sa svih strana. Bilo ih je svugdje i u svim smjerovima, pa medo smeteno počne trčati čas u jednu, čas u drugu stranu! Jurio je s jednog kraja polja na drugi naglo skrećući za pčelama koje su ga neumorno mamile! Često se znao spotaknuti i gubiti ravnotežu, ali nije posrtao. Propinjao se na dvije noge, pa treskao svim šapama o tlo; u jednom je trenu skakao, a u idućem se ljutito kotrljao duž polja! Ne znam postoji li neki pokret koji medvjed u svom lovu na pčele nije izveo. Gdje god da je prošao, za sobom je ostavljao pravu pustoš: ugaženu travu, makove otkidane iz zemlje i bezbrojne latice otpale s njih. No osim toga, pregazio je i veliki broj bogomoljki koje su zgažene ležale među otpalim cvijećem.
Nesretne bogomoljke nisu ni shvatile što im se dogodilo i kakva ih je nevolja snašla. Niti medo nije bio svjestan svoje uloge u svemu tome: kako je spasio pčele i uništio bogomoljke! Kad je konačno ostao bez daha, zaustavi se i shvati da neće moći dohvatiti pčele – letjele su previsoko i prebrzo. Od umora posjedne na travu naslonivši leđa na prvo drvo i stane buljiti u prazno. Nije primijetio stotine i stotine bogomoljki koje je ostavio za sobom.
A pčele? One su brzo oblikovale novi roj i krenule prema košnici – bitka je bila završena. Svaka čast našoj kraljici: umjesto napada žalcima koji bi odnio mnoge pčelinje živote, poslužila se lukavošću i pretvorila medu u najrazornije oružje u šumi! Tako nadmudriti grabežljive bogomoljke nikom nije uspjelo – bitku je dobila bez ijednog gubitka.
A onih nekoliko bogomoljki koje su preživjele medvjeđu strku su još dugo pričale o svemu što se zbilo na polju makova. Od tada nadalje niti jednoj nije palo na pamet ponovno izazvati ili napasti pčele. Svoju su lekciju dobro naučile.
Kad je medo konačno došao do daha, pridigne se i htjede krenuti kući. Tek tada, upravo kraj onog drveta na kojem je bio naslonjen, spazi neobičnu ploču na kojoj je zlatnožutim slovima pisalo:
MED ZA MEDU!
Uz nju je bila odložena velika hrpa pčelinjih saća ispunjenih svježim medom. Pčele ga ipak nisu zaboravile i njegov su trud bogato nagradile – nakon onakvog buđenja i jutarnjeg razgibavanja to je i zaslužio. Isplatilo se ustati dan ranije. Ponovno sjedne uz drvo umačući šape u ljepljivi med, a lice mu se zadovoljno počne ozarivati u smiješak.
Kraljica je letjela na čelu roja od skoro deset tisuća pčela i sigurno ga vodila prema drvetu divlje jabuke što je raslo nasred šume.
Sve su pčele za vrijeme leta glasno razgovarale prepričavajući nedavne događaje – svaka je imala svoju priču. Kraljica ih je s ponosom osluškivala shvativši da je konačno pronašla svoje mjesto u obitelji. Kad se samo sjetim kakve je muke prolazila i koje je poslove obavljala. A nazvali su je lijenom pčelom! Lijenom?! Pa bila je njegovateljica i poslužiteljica, spremačica i čistačica, stvarateljica i graditeljica, dostavljačica i sakupljačica, braniteljica i spasiteljica! Znate li vi neku kraljicu pčela koja je toliko radila?
Nevezano s tim, a možda baš i zbog toga, priča se da je bila izvrsna kraljica – najbolja koju su pčele ikad imale! Dobro je znala cijeniti svaku od svojih radilica, jer je i sama iskusila njihov način života. A mogu vam reći i da se trutovi više nisu onako bezobrazno ponašali – iz nekog su se razloga znatno upristojili.
Eto, tako su sve pčele u obitelji živjele dugo i radile sretno u svojoj košnici skrivenoj pod krošnjom divlje jabuke upravo nasred ove naše šume.
Sven Hrastni
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!