Kako mentalitet žrtve ubija ljepotu postojanja

Danas se žrtvom može prozvati gotovo svatko od nas. Žrtva je svakako kompleksan i osjetljiv pojam, od kojeg se, ipak vjerujem, valja duboko odvojiti. I nekako izbjeći da bude glavno obilježje nas. Istina je da nije, koliko god mnogi negodovali na tu izjavu. Nitko se nije rodio kao žrtva. Startna pozicija svima nam je ista. Goli, krvavi, bez ičeg. Sve dodatke, atribute i obilježja si dalje većinom sami dodajemo. Ili, što je još žalosnije, dodaju ih nam drugi.

Žrtva kao izmišljen identitet

Svi smo nekad neke žrtve. Od banalnih do težih povreda. Nerado se tako izražavam jer povreda je povreda, a rangiranje istih trebalo bi biti nepotrebno. Ali istovremeno, to je gotovo neizbježno u svijetu klasificiranja u kojem živimo i svijetu grubosti kojima svjedočimo. Kako si onda objasniti da nismo to nepoštovanje koje smo doživjeli? Ta prevara?

Ta disfunkcionalna obitelj? Da nismo taj udarac? Vika i galama? Da nismo to silovanje? Da nismo to napuštanje? Da nismo to zlostavljanje? Kako si to objasniti kad su ispod kože toliko duboko otisnuti tuđi postupci? Postupci, kažem. Ali, moram ubaciti: zna se kome i dalje pripada ta koža. Da, tebi. Meni. Nama. Ne znam odgovor na sva ta teška pitanja, ali sam poprilično uvjerena da je za svakoga drugačiji. I, da je terapija dobra stvar ukoliko je provodi stručnjak kojem je to poziv, a ne zanimanje.

Žrtva je kao izmišljena persona, izmišljen identitet koje biramo hraniti i graditi. Ili, još gore, dopuštamo drugima da to rade umjesto nas. Kad kažem izmišljen identitet ni u kojem slučaju ne pobijam i ne negiram čin kojim je osoba postala žrtva, već život i ponašanje te osobe nakon tog čina. Često taj čin ne prestaje u trenu kad je prestao, već živi usidren godinama u osobi koja je predala svoje biće identitetu žrtve u potpunosti. Što nije za osuditi i potpuno je razumljivo. Za sve je potrebno vrijeme.

Nažalost, naišla sam na puno žrtvi. I ne pada mi na pamet suditi jesu li opravdane ili neopravdane. Jedino što sam primijetila kod svih njih jedna te ista je žalosna stvar – a to je uvjerenje da nemaju moć ni utjecaj za vlastiti život. A, to slabašno uvjerenje često je izvor i za groteskne poteze, nesvjesne komplekse i tužnu sudbinsku ovisnost.

Kako si mi mogao/la to učiniti?

Kad se osoba poistovijeti sa žrtvom, ona se u nekoj mjeri odriče svoje sposobnosti življenja, i u nesvjesnim pretincima vjeruje da njena dobrobit ovisi o tuđem djelovanju. A, samim time kao što to biva kod dvosjeklog mača, vjeruje da su joj drugi automatski i nešto dužni. Dužni ju razmijeti, usrećiti, zadovoljiti. Jer ona u identitetu žrtve nema tu moć.  

Sve to proizlazi iz rijeke samosažaljenja koja s vremenom postane ocean. I ne donosi ništa dobro. Nikome. Osoba duboko usidrena u mentalitet žrtve ponekad radi i spomenute groteskne poteze prema drugima koristeći često tehnike emotivne manipulacije. Koja je za mene, jedno od srčanih genocida modernog doba razorene ljudske psihe. Pa se nerijetko takve osobe ovisnički oslanjaju na druge svojim očekivanjima.

Očekivanjima koje, ustvari, nitko drugi ne može ispuniti osim same te osobe koja toga nažalost nije ni svjesna. Za žrtvu ovdje nastupaju mnogobrojna razočarenja koja su istovremeno i hrana i potvrda tom njenom izmišljenom identitetu. Mnoge toksične osobe (kako ih danas volimo nazivati) možda zapravo pate od nesvjesnog i neproživljenog identiteta žrtve. To je možda i najgori profil jer se radi o potpuno nesvjesnoj boli i traumi.

Samosažaljenje put je do nemoći. A nemoć stvara i spomenutu sudbinsku ovisnost. Nema veze kako pravdamo događaje i tijek vlastitog života, ključno jest da je ključ u svačijim, samo ne u našim rukama. Bilo to u rukama druge osobe na koju smo prebacili teret vlastite sreće ili pak u rukama (ne)milosrdne fatalne sudbine.

Znam sve kako ti je

To je ta nemoćna verzija žrtve. A, postoji i ona prividno moćna, sveznajuća. Kad se osoba toliko poistovjeti s time što je prošla da vjeruje da su njene spoznaje i iskustva primjenjiva na sve životne sfere svakog pojedinca u svakom trenutku. Taj profil ne zna za ne znam. Ne znam je neprijatelj.

Nakon svega što je taj identitet žrtve prošao, život je jasan, savjeti su u rukavu, a znanje je čvrst stup i jedini alibi. Često ta osoba ima izrazito smanjen kapacitet slušanja jer dok druga osoba priča, žrtva ne sluša, već spremno priprema izlaganje i monolog koji slijedi.

Također, jednako je prisutna atmosfera da joj svi nešto duguju i da joj je sam život nešto dužan. Glavno i jedino obilježje što tu žrtvu drži nakon (ne)preboljenog čina u kojem je postala žrtva jest poriv i misija da bude savjetnik, iscjelitelj, propovjednik i učitelj nesvjesnim masama koji nisu doživjeli isto. Taj identitet hrani uzdizanje nad drugima i samosažaljenje – jednako kao i divljenje drugih.

Odvajanje od sebe = odvajanje od istine

U svim profilima žrtve jedno je zajedničko, a to je potpuno odvajanje od sebe. Samim time i odvajanje od  istine. Zato sam rekla žrtva je izmišljen identitet. Operiranje je to i djelovanje s mjesta rana, boli i  patnje. Zato kažu da svakoj rani treba vremena da zaraste. Inače bismo svi živjeli i djelovali s krvavih mjesta boli i patnje.

A, vjerujem da to ne bi bio lijep život. U nekom trenu ili razdoblju života, u redu je boriti se s tim identitetom. Ali, ne dozvoliti da preuzme cijeli naš život i cijelu ličnost. Čini mi se da, ako se kompletno poistovijetimo s tim što nam je učinjeno, mi postajemo pasivni promatrač vlastitog života.

Čak ne i sporedni sudionik. Već samo bijedni promatrač često iskrivljene percepcije. Zbog loše pozicije s koje ne vidimo dobro glavni stage. Ta pozicija često je bol. Kad bol i traume ne prebolimo kako spada, postajemo nesvjesni njih. (Ne) nosimo se s lošim osjećajima tako da ih zanemarujemo ili im se predajemo.

Takvi razvijamo identitete žrtve i sveg ostalog što nam ne služi. Čin ne izmišljamo, ali ne znam koliko je stvarno sve što slijedi nakon njega. Također, potrebna je ogromna odgovornost i poštovanje samog života da bi se otkačili od tih žrtvenih obrazaca. Ali, zauzvrat dobivamo natrag svoj život što je, rekla bih, neprocjenjivo.

Ljepota postojanja

Svi smo u jednom trenu žrtva nekog ili nečeg. To je neizbježno. Bol je stvarna, to ne sumnjam. Ali, i svijest o njoj bi trebala biti jednako stvarna. Svijest da trenutak ili razdoblje nisu i ne moraju biti i ostatak života. Svijest da nismo rođeni kao žrtve. Prilikom rođenja, nitko od nas ne osjeća se kao žrtva. Svijest da smo došli jednaki, goli, krvavi i bez ičeg. Otprilike ćemo  tako i otići. Kad se ta svijest rodi, čini se suludo lišiti se ljepote postojanja i ovo vrijeme između dolaska i odlaska provoditi kao netko tko nismo.

Ovo sve pričam iz svog osobnog promatranja svijeta i okoline. Nisam stručnjak ni za što. I sama sam, u nekom trenu, nasukala se u dubokim plićacima žrtvenog potoka. Nije mi se svidjelo tamo nimalo. Bilo je tijesno. Krv. Bol. Znoj. Znoj. Znoj. Baš tamo toliko sam jasno ugledala istinu kojoj sam dozvolila da bude moja istina. A to je da u kojem god životnom vremenu, prostoru i mjestu, uvijek, ali baš uvijek – čovjek ima moć da se vrati na startnu poziciju. Da se vrati istini. Da se vrati sebi.