Kako to da pametni uvijek sumnjaju u sebe, a budale su pune samopouzdanja

Možda nigdje, kao u Hrvatskoj, ne postoji toliko izbornika, profesora, epidemiologa, infektologa, učitelja, doktora, seizmologa, statičara, političara, ekonoma…

Koji će bez po’ muke, održati lekciju “teti”, učitelju, profesoru, treneru; jer su se drznuli komentirati, da bi im dijete trebalo;

manje pričati,

više slušati,

bolje čitati,

Neki baner

točnije množiti,

pokazati trunku empatije,poštovanja,

više se zalagati, interesirati, učiti ili truditi…

“Profesori, učitelji i treneri u fušu”, nasmijat će se cinično. Jer oni znaju bolje.

Na poslu bi rukovodili, ali ne i preuzeli odgovornost. Puni su ideja. Znaju “kako”, raspravljaju, savjetuju. A ne djeluju.

I nije bitno radi li se o bolesti, izlječivoj, neizlječivoj, potresu, epidemiji, ekonomskoj krizi ili nogometnoj utakmici; oni znaju. Čuli su. Iz prve ruke. Rečeno im je. Pročitali su; jednom, negdje. Na nekom portalu. Čuli od nekoga. Ne sjećaju se koga. I sada zavaljeni, udobno, u svojoj izlizanoj fotelji, razvaljuju strategije. Citiraju snimku zaslona, nečijeg, nepoznatog mobitela. Obrazuju druge. Daju savjete.

Kako postaviti napad, a kako obranu, cijepiti se (ili ne), kada, s čim i zašto, umiru li ljudi zaista ili je to nečija urota, zašto zabraniti dolazak turista i javna okupljanja, kako riješiti statiku nakon potresa,..

Za Hrvatsku je, u ponedjeljak, završilo prvenstvo u nogometu. Svi smo vikali, voljeli, psovali, dizali u nebesa pa se razočarali. Svi smo mi mudrovali i pametovali. Otkrivali toplu vodu, “znali kako” i što bi bilo da je bilo…

…i neka smo. Dobro je to, s vremena na vrijeme. “Dati si na važnosti”. Misliti da bi ti bolje. Našaliti se na račun neudobne kopačke i napada žeđi usred utakmice. Treba to svima. Odmak. Zabava, smijeh i opuštanje…

…dobro je to. Sve dok ne postane opsesija. Cjelodnevno zanimanje. Natjecanje. Dokazivanje.

Dok ne počneš glupošću hraniti, svoje samopouzdanje. Dok ne postaneš nepodnošljivo glasan, bahat, hvalisav, zajedljiv. Dok ne postaneš ovisan o podilaženju, pažnji, hvali. O tome da ti se klanjaju i dive.

Dok ne počneš vrijeđati, odmjeravati, omalovažavati, maltretirati i klevetati.

Dok ti jedini cilj, ne postane, ušutkati ili poniziti drugoga. Dokazivati svoja uvjerenja, kao jedina ispravna….

…sve stručnjak do stručnjaka. Profesor do profesora. Doktor do doktora…

Zbog kojih se zapitam, kako to da pametni uvijek sumnjaju u sebe, a budale su pune samopouzdanja.

Neki baner