Klupa…

Večer polako pada,
ko zavjesa preko dana se spušta,
tišina postaje još tiša,
kao da sve sprema se da spava.
I jezero je mirno,
kao staklo zrcali se,
nigdje daška vjetra,
i ptice su utihnule.
Jezero šuti,
Ništa mi reći ne želi,
A ja ga molim,
pogledom preklinjem
bar samo jednu jedinu
riječ mi reci.
I klupa kraj njega stoji
ista ona na kojoj smo
u zagrljaju bili, nježne riječi šaputali
ista ona kojoj se sada
ne usudim bliže prići.
Jer je se bojim,
neprijatelj najveći je.
Jer ako joj samo malo bliže priđem,
mogla bi me sjećanja još
boljeti više, mogla bi me zarobiti,
učiniti da više nikada ne mogu voljeti.
Okrećem se, odlazim.
To mjesto previše boli,
Za nekog tko još uvijek
nije prestao da te voli.

downloadfile

Vlasta Janton

Neki baner