Kolumna o divnoj djeci…

Prošli tjedan sam čula priču o dječaku kojeg je tukla jedna medicinska sestra. Tukla ga je po glavi… tukla je i drugu djecu jer je ta teta zla. Dječak zbog te tete ima noćne more i boji se… plače. I ja sam plakala vjerojatno su i drugi plakali. Još ne mogu vjerovati da postoje tako loši ljudi. Pitam se zašto… zašto te tete uopće postoje? I zašto ta teta nije iza rešetaka kao i onaj zločesti striko koji je ubio 2 ljudi i rekao “znate li vi tko sam ja?”

boy

Nekoliko dana kasnije je opet drugi zločesti striko skoro ubio tatu i bebu… tatu koji je taj dan samo lijepo vozio svoju bebu u kolicima. Oba su na slobodi kao i zločesta teta koja tuče bolesnu djecu ako se pogrešno odjenu. Je l’ možeš vjerovat da se to događa? Događa se i ljuti me. Vjerujem da ljuti svakog normalnog al’ neki tamo suci i policajci i neki državnici zataškavaju sve. Zašto?

Valjda jer je netko bogat. I kad si bogat znači da imaš puno novca s kojim očito možeš kupit sve… čak i živote nevinih. Sramim se što sam čovjek zbog takvih ljudi. Odlučila sam današnju kolumnu posvetiti djeci jer ona jedina još imaju srca i znaju da je novac samo papir. Prošlo ljeto sam radila kao babysitterica kako bi mogla studirati. Radila sam u Njemačkoj kod jednog doktora i slobodne umjetnice. Oni su naravno rastavljeni i njihova 2 sina žive na relaciji mama-tata-tata-mama-baba-teta-mama-tata. Što je očito normalno.

Kad sam tek došla k njima, upozorili su me da mlađi sin zna biti zločest jer mu je teško pala rastava. Dječaci Anton i Theo, imaju 7 i 3 godine i igračke koje požele. Tata i mama im žele priuštiti sve od igračaka i markirane robe, do boljeg života i školovanja jednoga dana. Nakon upoznavanja “zločesti” dječak, primio me za ruku i poveo u svoju sobu. Htio mi je pokazati svoje igračke. Veliki, hladni, stan uz njih dvojicu brzo biva ispunjen toplinom. Njihova soba prepuna je igrački toliko da sam i sama poželjela igrati se.

Neki baner

Igrali smo se, skakali, trčali, crtali, pjevali… i dan je proletio. Uvečer sam im pročitala priču jer su trebali zaspati. Obojica su sjeli uz mene i počeli mi pričati o tome što inače rade i što vole… uskoro sam saznala da im nedostaje ono najvažnije; pažnja i ljubav. Dječaci koji imaju sve što požele nisu sretni, jer mama i tata se nikada ne igraju s njima. Pružaju im sve osim onog najbitnijeg – svog vremena. Kako tužno…

Nije Theo zločest. Theo samo traži pažnju. Kada Theo baci lopticu na pod, tata, on želi da mu je dobaciš i igraš se s njim… nije to znak buntovništva i zločestoće, tata doktore. Tvoj Theo je željan tate i mame a ne igrački. Koliko sam samo naučila od 2 mala dječaka taj dan. Dječaka kojima roditelji omogućuju sve materijalno. Sve osim zagrljaja i trčanja po velikom, hladnom, stanu u najskupljem dijelu grada. Jako sam ih zagrlila zadnji dan našeg druženja. Nisam možda najbolja babysitterica tih dječaka, jer ne sviram klavir niti pričam Francuski, ali sam im dala svoje vrijeme i ljubav. Nadam se, da jednoga dana kada ti dječaci odrastu i završe najbolje škole neće kupovati svojoj djeci poklone koje zažele nego im uz to pružiti i malo više ljubavi. Od te dvojice “zločestih” klinca, po tko zna koji put, naučila sam da je novac samo jebeni komad papira. Ono što pravog čovjeka ispunjava je samo ljubav…

Budite kao djeca… ona još jedina srcem vole! 🙂

Josipa

Neki baner