Kronike balkanskog boema: Sve miriše na tebe

Snijeg je počeo da pada točno u ponoć, onako kako samo zima zna, tiho, ali neumoljivo. Kao da je htjela zatrpati sve moje tragove, sve ulice kojima smo hodali onomad, one noći kad su božićne svjetiljke svjetlucale kao tvoje oči. Ne znam zašto, ali uvijek kad padne snijeg – pomislim na tebe.

Sjedim sam za stolom. Čaša tamnog vina od jučer, lagano se dimi na rubu stola; čini mi se kao da mi šapuće da te još vidim u svakom obrisu sobe. Šta mi rade ove zime? Zar nisu dovoljno hladne bez sjećanja na tebe?

Na radiju pjevaju pjesme o ljubavi i miru. Glas pjevača kao da mi dodiruje neko davno sjećanje, onu večer kad smo pekli kestene, a planirali smo prve snjegoviće zajedno. Sjećaš li se? Tvoja haljina, tik iznad gležnjeva, sve ružičasta od hladnoće i pjene snijega u kosi. Tada smo se smijali, bez ijedne brige – osim gdje ćemo zagrijati ruke.

Ali, u ovoj sadašnjosti – snijeg mi samo pada na prozor i natapa mi misli. Ponekad se zapitam – je li i tvoj grad bijeli ovih dana? Hoće li tamo sniježiti sjećanja? Ili si ti odlučila da ostaviš sve te pahulje iza sebe, kao što si ostavila mene?

U božićnom izlogu vidim figuru stare gajde, okruženu lampicama. I smiješno je, jer svakog Božića sanjam da si se vratila sa svojom smiješnom bundom i kažeš:
“Znam da si mislio da te idem ostaviti… ali evo me.”

Neki baner

A ja, boem bez tame, bez tebe, samo bih prozborio:
“Nisam znao da snijeg može biti bolno bijeli, dok tebe nisam izgubio.”

I dok se pahulje tope pri prvim zrakama jutra, ja ostajem sa vinom, sjećanjima i praznim stolicama koje nikad neće biti zauzete. Zato dižem čašu i kažem –
sretan ti Božić, daleko od mene, i neka ti zime budu blage... I neki tuđi zagrljaj topao koliko i moja ljubav što je tebi ostala davno zaboravljena negdje…

Neki baner