Nakon ogromnih razočaranja, koje moram priznati ionako svatko doživi na svom životnom putu, danas sam nešto zaključila… u biti nije to zaključak, više pošteno triježnjenje, nakon mamurluka izazvanog ljubavnim alkoholom. Kakav je to? Vjerujte ne želite saznati…
Shvatila sam da se imam pravo osjećati kao princeza i da onaj koji me tako ne tretira pa i nije baš poželjno društvo. Ako dajemo nekome sve zašto bismo se zadovoljili manjim od onog što smo dali? Glupo… Ali općenito stoljećima vlada neko nepisano pravilo da žena mora dati sve a biti zadovoljna mrvicama. I mora trpjeti vrijeđanje i prevare… ma više mi je to proparalo uši. I zgadio mi se taj način razmišljanja…
Dakle, nema toga u mom svijetu jer ja sam princeza, nemam tijaru i kraljevstvo, podanike i dobru vilu s čarobnim štapićem, ali u svom malom svijetu ionako sam svojim najmilijima najdraže stvorenje koje postoji. Roditelji, tete, stric, ujaci, sestrične, prijatelji… ja njima i oni meni, kraljevići i princeze, pa zašto bih ako oni u meni vide nešto divno, nekom trećem dopustila da sa mnom briše pod jer ga njegovi mamica i tatica bolje nisu ni naučili? Za rastanak bi idiotu mogla pokloniti Bonton, ali ni to mu ne bi pomoglo kad ga ionako ne bi znao sam pročitati…
Dakle, ako sam princeza, ako volim sama sebe, negdje onda na ovome svijetu imam i svog princa… Možda vozi Toyotu RAV a možda se kotrlja i na običnom biciklu kojeg je maznuo mami, nije to ni važno… I nije bitno kakve ima oči, glavno je da kad se sretnemo one pogledom uvijek potraže moje. I nije važno kakvu ima kosu, važno je da me pusti da u nju zavučem svoje prste i poigram se s njom, onako nježno…
Nije važno živi li u palači ili maloj kolibici na vrhu brda, važno je da sa mnom razgovara kao sa sebi ravnom, od danas ne trošim dah na muškarce koji ne znaju slušati, na one koji se pretvaraju da slušaju i one koji čuli ili ne ionako na kraju uvijek bijesno tjeraju vodu na svoj mlin…
Moj princ ne mora biti atletske građe, i nije me briga za krpice s potpisom, voljela bih da se ponekad sjeti kupiti pokoju sitnicu za naš stan, da mi ubere ružicu negdje putem, skupi buketi ionako su samo glasna poruka: “Petljao sam danas sa svojom tajnicom, ali ti si toliko glupa pa nećeš ni zamijetiti mrlje ruža na mojoj košulji ako se s ovom hrpom grmlja danas pojavim pred vratima. A dok ćeš veselo cvrkutati stavljajući tu travu u vodu, je ću lako malo istrljati ovratnik sapunom i baciti košulju u pranje!”
Moj princ ne smije ništa obećavati. Naučila sam da od velikih obećanja ionako nikad ne bude ništa, samo suze u gluho doba noći i pomisao: Bože kako sam bila naivna. I bijesno brisanje broja iz mobitela i jadanje najboljoj prijateljici… Curke je li vam to poznato? Mislim da je… nažalost.
I na kraju… moram se zapitati gdje je taj moj princ i zašto se još nije pojavio, pa sam u svom mlađahnom životu naletjela na same idiote, sve jedan veći mulac od drugog… Možda je kako rekoh Valentini, još uvijek negdje u Egiptu i jaše na devi…
“Možda jest, rekla je Vale, nadodajući da moram biti strpljiva očekujući ga jer treba dojahati od Egipta do mojeg malenog mjestašca” hahaha… da možda je u tome stvar.
Ili je stvar u tome da prinčeva nema, kako su rekli svi oni idioti koji su tuda prozujali? Nema da… ali zašto onda oni traže princezice čvrsto uvjereni da ih zaslužuju dok se ponašaju kao najveće pogreške majke prirode? Očito je problem u genetskom kodu. Muškarcu je u prirodi prvo misliti na sebe i svoje potrebe a tek onda na sve ostalo, dok će žena prije dati sve svoje vrijeme, ljubav i pažnju svom frajeru i svojoj obitelji pa tek onda, ako joj ostane koji trenutak vremena, posvetiti nešto sebi i svojim potrebama, svojim željama… kojih ionako ne bi smjelo biti previše, da joj ne bi oduzimali vrijeme namijenjeno njenom gospodaru.
Čovječe ponekad imam feeling kao da se nismo puno razvili od onih neandertalaca koji su toljagom lupali ženicu po glavi i odvukli je natrag u pećinu.
I čini se kako smo mi oduvijek tražile izlaz…. kako bismo pobjegle od tamo. Sad znam kako su nastale lezbijke! Istina je, muškarac nikad neće razumjeti ženu onako kako je razumije druga žena…
Moj je jedini problem u tome, što me babe ipak ne pale…
Do tipkanja…
Zavodnica
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
