Svaka žena ima ‘onog jednog’ koji je bio sve. I vrh i dno, i najbolji i najgori, i andjeo i đavo. Da li će i ostati ‘taj jedan’, zavisi od ove druge strane, do kojeg dna će stići, koliko najgori može biti i da li će đavolu uzeti jedinu ulogu. O ‘tom jednom’, iz mog života, kao što ste i sami shvatili, pisala sam dosta puta. Nikad realno, ali uvijek istinito.
Jedno drevno vjerovanje, što se tiče žena, je da one ‘lete’ za onim grubijanima koji su takvi prema svima osim prema njoj. Koliko je to istina, ja zaista ne znam, ali znam da srce za tu definiciju ne zna i samim tim, nije mi logično da je to vrhovni cilj ijedne žene. Zato žena ne može da bira koji će da bude Taj Jedan u njenom životu koji će da baca u sjenu sve druge.
Sa njim sam prošla ta tri kruga pakla koji su po meni gori od svih ostalih. S obzirom da sam izgubila i dostojanstvo i ponos, i ženski ego (za koji tvrdim da je gori od muškog), i svaku mrvu zdravog razuma, stvarno ne znam šta me je na kraju izvuklo iz tog lavirinta u koji sam upala svjesno i nesvjesno, odjednom. Na početku je to bio samo alkohol. Nije ga bilo u tolikim količinama koliko je to izvrtalo njegovo stanje uma. Praćeno nakrivo usađenim temeljima i opštem ponašanju muškarca prema ženi, alkohol je to sve činio još gorim doživljajem, dovodeći me da gledam u njega i da ga ne prepoznajem. Uvijek sam mislila da će on to prerasti, a kad sam vidjela da neće, gledajući baš na te što su mu salijevali krive temelje, tješila sam se starom, dobro poznatom “Bar me ne tuče”, mantrom. Šta bi da me tuče? – zapitkivala sam se svaki put kad ga vidim odvaljenog od alkohola dok baca na mene uvrede koje, u tom stanju nije sposoban ni pravilno da izgovori. A onda, sudbini je vjerovatno dosadilo da me drži u neznanju, pa mi je odgovorila na pitanje. Vjerujte, prvi šamar boli najviše. Nije ni blizu kao onaj zadnji. Zadnji i ne boli.
I eto. Odgovor je bio ‘Ništa!’. Jedno veliko ništa.
Šta bi da me tuče?
Ništa!
Ali trebala mi je nova mantra, novi način da ga opravdam što to radi, novi način da opravdam sebe što ostajem. Dostojanstvo je padalo brzinom svjetlosti, a samim tim je bilo lakše pravdati i njega i sebe. I uspjela sam i to. Sledeći korak je bio “Bar me ne vara!”. Preživjećemo sve ako se budemo držali zajedno. Proći će i alkohol i modrice i poniženja. Shvatiće da nas to vodi u propast. Biće bolje, mora! Iz lavirinta idemo zajedno!
I tako, dok me nije varao, dok me ubijao na sve druge načine osim tog, oblikovao je od mene kamen, koji zaboravlja na sve tople ljudske osjećaje. Vremenom, postajala sam osoba koja zna samo za inat, jer nikad nisam dobijala ono što znam da sam zaslužila. Ako ti oprostim jednom, nemoj opet! Ako oprostim jednom, budi zahvalan! A ako ti oprostim sve, nemaš više pravo na ništa. Stvorila sam svoju vrstu logike, koja je morala da bude ispunjena. Svetila sam se malo po malo, samo da uravnotežim njega i sebe, samo da ne budem toliko ‘ispod’.
Našla sam jednu slamku, za koju još uvijek mogu da se držim. Bar me ne vara!
Očekujući konstantno, neki veliki preokret u njemu, neku mrvu zdravog razuma, neki trenutak kad će otvoriti oči i napokon uvidjeti da smo na rubu, zapravo, da sam ja na rubu, on je, da me zakopa valjda, uradio i to. Slamka je pukla, a ja sam počela da padam. Očekujući jak udarac od tlo, nisam ni shvatala da jačeg udarca nema. Zatvorio je krug. Uradio je sve. Šta još može da mi uradi? Ništa. Oslobodilo se nešto u meni, kad sam shvatila da mi on više ne može ništa. Nešto je zaplakalo, nešto je vrisnulo, nešto je, napokon, umrlo od bola, od udarca, od pada. A nešto je poletjelo, napokon slobodno. A ja sam morala da letim za tim. Jer iz svog groba ideš samo uz pomoć krila.
Oslobodila sam se alkohola, modrica i izdaje, uvreda, poniženja, zapostavljanja, sopstvenog inata i sujete, ali iz svoje kože i dalje ne mogu. Ucrtao je sebe na meni, ostavio je toliko ožiljaka da ne mogu da se pogledam, a da ga ne vidim tu. Od siline oslobodjenja, uletjela sam ravno u svoje kandže iz kojih niko ne može da me iščupa. On je i dalje ‘Taj Jedan’ koji koči svaku moju želju da idem dalje, i da se ne osvrćem. Još uvijek gledam u lavirint iz kojeg sam pobjegla, u nadi da ću ga vidjeti kako izlazi.
Khaleesi
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
