Linč u gladijatorskoj areni internetskog beskraja

Kako bi bilo živjeti bez predrasuda? Kako bi bilo upoznati osobu koja nema formirano mišljenje baš o svemu i svakome? Nisu li naša mišljenja ionako formulirana vlastitim, ponekad i tuđim, iskustvom? A nije li iskustvo samo rob memorije i našeg pamćenja? Zbog kojeg smo nekad pametniji…A nekad i toliko zatupljeni da ne vidimo dalje od granica svog iskustvenog nosića… I zašto uvijek imamo potrebu iznositi ta svoja mišljenja?

Let me entertain you

Pa eto, Eurosong je prošao. Glavni kritičari i sudski vještaci – čitaj cijeli internet, na svom su medijskom prostoru obvezno dali osvrt na sve i svakoga. Hrabro iza svojih ekrana u udobnosti svojih mišljenja i stavova, kritika i pohvala, osuda i presuda.

Let them entertain us. I u cijeloj toj priči, nekako su pjesme i talenti pali u drugi plan. Pa smo tako imali osvrt na našu Albinu i njen stajling. Od predivne i svjetski preko gole i oskudne do što su to od nje napravili. Tick-tock, njen glas, talent i uspjeh pali su negdje u drugi plan. Pa narod voli kruha i igara. Ma samo da imamo temu, da možemo prosuđivati i donositi zaključke na temelju nečije javne pojave. Linč javnih osoba. Odnosno njihovih stajlinga i slično. Kao da nisu i oni osobe. I kao da svaki čovjek nema pravo nositi na sebi ma što god ga je volja.

Nema veze. Kao što rekoh, kruha i igara! I neka baci kamen prvi tko nikad nikog nije iskomentirao na taj način. Ipak, tješi me što je sve više kampanja na temu virtualnog nasilja jer uistinu su potrebne. Svaka riječ ima težinu, a ovaj narod nikako da to shvati dok ne osjeti na vlastitoj koži. A, možda ni onda.

Gladijatorski ratovi na internetu

Nadalje, Albina je malo pala u zaborav proglašenjem pobjednika. Grupa Måneskin i njegov frontmen Damiano David. Taj dvadesetdvogodišnji mladić plijeni pažnju i izaziva takve debate koje, toplo se nadam, ne čita. Od proglašavanja da je postao novi seks-simbol do zgražavanja balkanskih sinova kakvo je to muško i što je tu seksi. Povratak rock ‘n’ roll-a palo je u drugi plan, stvaralaštvo i energija cijelog benda također.

Neki baner

Nije čudo da umjetnici svojim odijevanjem još od prošlih generacija šalju poruku i izražavaju sebe. David Bowie, Prince, Freddie Mercury… Ne znam zašto se cijeli internet dignuo na noge s tolikim raspravama i prosuđivanjem je li Damiano seksi ili ne. Pritom, kao da zaboravimo činjenicu da pričamo o osobi, ma koliko god javna bila.

Dakle, radi se o ljudskom biću i zaista ne bi bilo ugodno da pročita sve komentare internetskih trolova na temu – ni manje ni više, već njegovog izgleda. Kruha i igara. Zreli smo za povratak gladijatorskih igra. Da navijamo tko će proliti više krvi. Upravo na to meni liče ojadni internetski komentari. Osnova neka kulture bila bi: ako imaš nešto lijepo za reći, reci, pohvali. Inspiriraj i motiviraj. Ako pak nemaš i ne sviđa ti se ono što vidiš – pa preskoči sadržaj, ne prati tu osobu, ne čitaj o njoj. Imaš slobodu izbora i filtera – ne samo svojih selfija, već i feed-a. Nikad mi nisu bili jasni pojedinci koji vode žustre rasprave na internetu i imaju potrebu izreći uglavnom svoje negativno mišljenje o svemu. I dapače, razumijem i podržavam rasprave ako su bitne za zajednicu i utječu na društvo.

Nek svi graknu! Halo? Grakće li itko? Ali, kad treba dati svoj osoban sud je li netko seksi ili ne, što je netko obukao, koliko je netko drugačiji, što je na njemu ispravno, a što ne… Tu nas ima bezbroj. Vodi se rat mišljenja, riječi i argumenata. Možda je to sve posljedica djelovanja onih ludih amerikaniziranih paparazza. Čije zanimanje, vjerujem, bi valjalo iskorijeniti. Naprosto, ne vidim na koji način doprinose društvu. Evo i mene da sudim i mislim. Osuđujem i prosuđujem.

Linč u gladijatorskoj areni internetskog beskraja


anonymous female freelancer working online on netbook at home
Photo by Tim Samuel on Pexels.com

Riječi nose težinu

U svakom slučaju, mišljenja se ne mogu izbjeći, očito. Danas, izgleda, svatko nešto misli. I svatko se vodi svojim zaključcima. Proizašlim iz već viđenog, već doživljenog. Nekad si mislim kako bi bilo da sve to zaboravimo i da počnemo djelovati bez predrasuda i toliko osuda. Utopijski, nemoguće i vjerojatno krajnje zafrknuto. Ali, nekako, sve te procjene umore. Nerijetko su i krive. Istovremeno, i kao da nam je umanjena sposobnost pravog doživljaja dok operiramo iz predrasudnog starta.

Zato bi barem bilo dobro podsjetiti se češće – riječi imaju težinu. Kome god bile upućene i gdje god bile ostavljene. Pomisli, promisli, razmisli. Ako imaš potrebu, izgovori. Na kulturan način. Bez da urlaš sa druge strane internetskog beskraja u gladijatorskoj areni gladnoj kruha i igara. Riječi imaju težinu.

Neki baner