Lizanje prstiju i ostale psihološke vježbe ili koliko smo zapravo nekulturni?

Prije nekoliko sam dana bila na nekom ručku. Kolege s posla, opuštena atmosfera, pristojan restoran (malo napet konobar, doduše – jedan od onih za kojeg ste uvjereni da će vam malo sline servirat na bečkom ako ste prezahtjevni – ali Bože moj).

Stol do nas zauzelo je također veselije muško društvance; ispred svakog od njih bio je golemi burger i ništa tu ne bi bilo posebno (osim golemog burgera kojeg sam trebala naručiti umjesto rižota s plodovima mora) da jedan nakon svakog zalogaja nije polizao prste.

Ne jedan prst, ne dva, već svaki. Je’n, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset.

I to onako uberiritantno, kad lizneš samo jagodice prstiju, pa to cokne na onaj odvratan način od kojeg se streseš kao kad netko zagrebe kredom po školskoj ploči ili noktima po staklu.

Pokušavala sam ne obraćati pozornost, ali uzalud. Čula sam coktanje kroz glazbu i žamor, potpuno sluđena, a on je i dalje slinio po svojim prstima, dok je pored njega mirno i beskorisno stajala hrpica papirnatih ubrusa.

Dakle, mrzim lizanje prstiju pri jelu. Mislim, lizanje prstiju odbojno mi je u svakom pogledu, no kao način brisanja ruku mi je ravno kamenom dobu.

Postoje divni izumi poput ubrusa. Doista nema potrebe oblizivati ostatke jela ispod noktiju i kupati prste u vlastitoj slini. Jednako mi je strano umakanje prsta, jezika, lakta u hranu da probam da li je slatka, slana, vruća ili hladna. Žlica je, naime, vrlo zgodno pomagalo.

Neki baner

Jednom sam prilikom na placu vidjela kumicu koja prodaje svježi sir i svaku mrvicu koja otpadne sa koluta sira pokupi sa prethodno oblizanim prstom. Dakle, lizne prst, nalijepi na njega mrvicu sira, pojede, pa „repeat“. I u međuvremenu veli „izvolite sira, od svježeg mlijeka“. I mrvicom pljuvačke.

Mljackanje mi je odmah poslije oblizivanja prstiju.

Onakvo koje ti lupka po sivoj moždanoj kori. Ono kad osoba toliko glasno žvače da misliš kako će ti puknut neka žilica u uhu. Muž mi kaže da pretjerujem, nemoguće da mi to toliko smeta. Naravno da je moguće. Smeta mi čak više od njegove prljave čarape ispod jastuka kad se probudim (jer ih skida gdje stigne, pa tamo i završe). Smeta mi jer je beskrajno iritantno i jer ništa na ovom svijetu ne može biti toliko sočno da žvakanjem probiješ zvučni zid.

Uz žvakanje ide i srkanje.

Dok sam studirala, jedan od profesora na faksu imao je naviku na predavanje ponijeti šalicu kave. Stavio bi ju na katedru, tik do mikrofona za kojim je držao predavanje. I onda bi, usred rečenice, napravio stanku i otpio malo kave. Jedan beskrajno dugi SRRRRRK iz minijaturne šalice koji je odzvanjao iz mikrofona cijelom dvoranom. I tako barem deset puta, dok se napokon ne bi smilovao i popio tu nesretnu kavu. Nakon pet predavanja sam prestala dolaziti. Pojavila bih se samo kada je dijelio potpise za indeks.

Mrzim i srkače juhe. One što prvo puhnu u žlicu ne bi li silno rashladili taj mikrolitar tekućine, a onda ga tako polako i pažljivo usrknu kao da piju lavu iz vulkana.

Lizanje prstiju i ostale psihološke vježbe ili koliko smo zapravo nekulturni?
Posebna kategorija je unošenje u lice tijekom razgovora.

Ona super ugodna situacija kad osjećaš povjetarac nečijeg doručka na svom licu i vidiš da ima plombu na donjoj četvorci, jer on želi jako prisno pričati s tobom. Ali zapravo ti stvarno intenzivno stoji u osobnom prostoru i nepogrešivo brzo primiče svaki put kad napraviš korak unazad. Poznajem ljude koji se toliko unose u lice da počnem gledat u križ dok pričam s njima.

Potkategorija okupatora osobnog prostora su okupatori osobnog prostora koji ti usput skidaju s odjeće nevidljive mrvice, dlačice i končiće. Poznajem jednu takvu. Instalira se petnaest centimetara od mog lica i dok mi lagana kišica njezine pljuvačke skida maskaru s očiju, ona mi uporno skida „nešto“ s majice. Nakon svakog razgovora s njom dužeg od pet minuta, pola niti iz majice mi je oporeno.

I posljednji na shit listi moje, inače ekstremno tolerantne psihe, su sjedači.

Aha, je l’ da, da ne znate tko bi to mogao biti? Ne, nije tramvaj u pitanju. Naime, postoje oni nevjerojatno domišljati ljudi, mahom muškarci, koji će, ako slučajno sjednete sami popiti kavu u kafiću u kojem, eto, nema više slobodnih mjesta, došetati do vašeg stola i pitati mogu li sjesti dok se ne oslobodi neki stol. I onda se oslobodi deset stolova u pet minuta, a oni i dalje sjede s vama za stolom i pokušavaju razviti razgovor.

E sad, možda sam u pravu, a možda i pretjerujem. Nekome mljackanje i srkanje možda prođe „ispod radara“, a unošenje u osobni prostor shvati kao priliku da napokon bolje promotri mitesere na nečijem nosu. Kako bilo, svima nam se razlikuju ukusi, no ako mene pitate – živjele žlice i ubrusi!

Neki baner