Ljudi među ljudima: vidite ljude ako i kako vidite sebe

Možda je iluzionistički u današnjem svijetu zaključiti da okolnosti ne određuju čovjeka. To bi uvelike uzrokovalo i značilo rušenje i pad mnogobrojnih uspostavljenih hijerarhija. I bezakonje predrasuda. Ali, možda bi se malo povratili na onu iskonsku sirovost postojanja koja bi mnogima, osobito onima koji su sebe i druge nakitili svim i svačim, jako dobro došla.

Kronike babljeg zagrebačkog ljeta

Šećem tako neki dan Zagrebom. Čudo je koliko (naizgled) krajnosti čovjek ugleda kad gleda. Na jednom uglu high fashion svjetina korača aristokratski. Na drugom uglu na betonu sjedi prosijedi starac i prodaje Ulični Fenjer.

Oko Dolca se okupljaju gospoda old school kova. Najvjerojatnije i onih old school vrijednosti u nestajanju. Bakice s kitom cvijeća. One sretne prate i djedovi noseći smotane novine ispod ruke. Kapice, šeširi i prsluci s uzorcima dubine i nostalgije. Koji pričaju priče kakvih nema ni u romanima. A, možda bi ih trebalo. Iz tramvaja i u tramvaje maršira, premalo buntovna i previše rezignirana, školarska mladež.

U međuprostoru igraju mirisi – šarmantan bradati muškarac prodaje kukuruz i dijeli osmijehe. Iz kafića povjetarac babljeg ljeta nosi miris kave. Pukotine, zaštitne instalacije i naljepnice na zgradama koje čekaju svoju obnovu nikako ne zastrašuju mir jutarnjeg sunca i zagrebački šarm. I u raspadu, sve je na svom mjestu. Od raspada do sastava ionako relativan je prostor. A, i vrijeme.

Od razlika do jednakosti

Ima li uopće razlike u tim svim krajnostima? Nekad prije bih možda i žalila gospodina na betonu. A netko bi možda zavidio gospodi aristokratskog hoda. Ali, danas? Sve je to tako nepotrebno i besmisleno. Nema previše razlike između svih njih. Nema previše razlike između svih nas. To što prividno čini razliku jesu samo puke okolnosti.

Neki baner

Okolnosti koje su ionako samo naša prividna percepcija. Čija je ispravnost i jasnoća mnogo puta i više nego upitna. Spoznaja da sutra ja mogu biti ta koja sjedi na betonu ili pak šeće Ilicom s high fashion šeširom oslobađajuća je. I prizemljuje. Trijezni. Opija. I ježi. Kao naglo ispijanje čaše pune leda i tekućine bademaste boje.

Izgleda da percepcije uistinu vode do okolnosti. Spoznajom da su okolnosti i percepcije ono što nas razlikuje, shvatila sam jednakost. I, onda nema potrebe žaliti nekog, nema potrebe zavidjeti nekom. Nema potrebe gledati nekog svisoka, niti ugledati se ni na kog. Sjetite se toga idući put kad zažalite nekog ili zavidite nekom.

Živa bića nisu svoje okolnosti

Svijet u kojem dajemo previše pažnje okolnostima nego samom životu jest svijet u kojem stvaramo razlike negativne svrhe i razvijamo usporedbu negativnog značaja. Ne zaboravite da okolnosti nisu te koje određuju čovjeka. Niti sam život. Uzdizati se nad nekim ili smanjivati se pred nekim urnebesno je besmisleno kad razumijete krvavost ispod kože koja bi uvelike trebala podsjećati na ljudskost.

Sigurna sam da nisam jedina dok sam najviše osjetljiva i kad najviše osjećam povezanost sa starijim ljudima ili pak malom djecom. Pitala sam se zašto je to tako. Izgleda da su oni najbliže istini. Kontrastu i svemu što volimo deklarirati kao krajnost. Najbliže su svemu onom što je bitno. Djeca početnom čistoćom. A, starci, čini mi se, povratkom na isto. Oni kao da pričaju sa smislom, kao da jesu sam smisao. Kad i jesu. Kad i svi mi jesmo.

Možda i zato najviše volim old school gospodu oko Dolca. Mirišu mi na priče, istinu i značaj. Na život. I potpuno sam svjesna da je to samo moja percepcija njih. I, da su oni puno više od ovih okolnosti koje ja uviđam svojim prozorima uvida.

O poštovanju i uključivosti

Niste bolji ni gori ni od kog. Međutim, po okolnostima i rangiranju istih te prema vlastitim percepcijama stvorili smo uvjete u kojima vlada atmosfera da se poštovanje, obzir ili pažnja treba ili mora zaslužiti. Pitam se što djeca misle o tome. Ili, osoba na samrti. Nekako  sumnjam da uopće misle o tome.

Ono što se podrazumijeva ne zahtijeva pretjeranu filozofiju. Nitko ne mora i ne treba zaslužiti vaše poštovanje. Vi ne morate i  ne trebate žudjeti za nečijim poštovanjem. Niste bolji ni gori ni od kog. Krajnosti i kontrasti bojaju sliku. Ali, ne zaboravimo – sliku iste cjeline.

Došli smo jednaki, otići ćemo jednaki. To bi trebala biti temeljna postavka i podsjetnik da se ipak za svako živo biće podrazumijevaju poštovanje i obzir. Sve ostalo rezlutat je prevage isključivosti ljudi među ljudima.

Ljudi među ljudima
Photo by Bucography on Unsplash

Vidite ljude ako i kako vidite sebe

Toliko smo krvoločni za ubacivanje ljudi u kategorije dobro/loše da smo po putu zaboravili na razumijevanje, krvavost i ljudskost. Početak i kraj. Ljudi se ne mogu kategorizirati. Okolnosti eventualno mogu. Naravno, ako nemate pametnije aktivnosti i odlučite svoje vrijeme trošiti na isto. Društvo s druge strane to isto diktira i nameće svakodnevno.

Ali, ipak svaki pojedinac nosi vlastitu odgovornost. Za svoje okolnosti. Za svoje percepcije. I, svatko tko poštuje život, u njegovom najsirovijem značenju, zna tu razliku. Zna da je temelj svih tih, naizgled razlika i krajnosti, u srži jednakost. Vjerojatno vidite ljude ako i kako vidite sebe. Onako krvavo i sirovo. Istinito. Kako god, za ljude i gradove od sastava do raspada relativan je prostor. A, i vrijeme. I okolnosti. I percepcije.

Nisam sigurna je li me na ova promišljanja potaknuo gospodin sa časopisom Ulični Fenjer, high fashion svjetina, ili pak bakice i djedovi s Dolca. Nije ni bitno. Na kraju, nisu li svi oni dijelom iste priče?

Neki baner