Ponekad neku pjesmu staviš na repeat. Čini ti se kako u tom trenutku u vremenu najbolje opisuje tvoju emociju. Čini mi se da su i neki odnosi takvi. Repeat. Isti loop. Ista boja, ista aroma, ista opojna emocija čežnje. Nedovršene priče su baš takve. Opija te njihova tuga, tvoja nostalgija i melodija koja ti je toliko srasla s dušom da ne znaš kako je otpustiti. Kako stati.
A onda staneš. Get me off this rollercoaster.
Onda prestaneš.
Ulagati, Davati. Biti, tu.
Prestaneš se vraćati. Prestaneš se preispitivati. Prestaneš se mučiti.
Ja sam valjda takva, dam svoje najbolje. Dam svoj maksimum. Idem i preko granica sebe. A onda stanem.
Da li se vraćam? Teško je reći. Do sad se nisam vratila da bih ostala, samo da bih se uvjerila kako sam zapravo dobro odlučila.
Paradoks? Znam, ali hajde na nekom ću primjeru opisati što zapravo mislim…
Nakon nekoliko mjeseci ulogirala sam se na jednu društvenu mrežu gdje sam prije voljela komunicirati s poslovnjacima. U nekom je trenutku došlo do zasićenja i shvatila sam da tamo više ne pronalazim ništa za sebe pa sam prestala svraćati. Jučer sam nakon skoro pola godine, bacila pogled na tu mrežu, samo da bih se koji trenutak kasnije ponovno od logirala. Sve je bilo isto. Isti ljudi s istim stavovima, koji vode iste bitke. Ne znam što sam zapravo očekivala?
Ali dok sam klikala na onu malu “log out” ikonicu, shvatila sam da stvari nisu iste, jer ja nisam ista. Prerasla sam neke stvari, a taj mali izlet na jednu običnu društvenu mrežu pokazao mi je koliko sam se zapravo promijenila.
Logging out of this relationship
I odnosi su takvi. Shvatimo da ulažemo mnogo, onako puninom duše ali ljudi uzvraćaju polovično, ako uopće nešto daju. S vremenom, prestajemo davati. Ne svraćamo više.
Ne pitamo više za njih. Ne okrećemo njihov broj. Ne šaljemo poruke niti škicnemo njihove objave na društvenim mrežama. Nešto je u nama napravilo kolut naprijed i jednostavno promijenilo smjer.
Valjda je to neizbježno, kad tjednima, mjesecima i godinama gledamo isti film, slušamo istu priču i vidimo da su na repertoaru uvijek iste fraze, isti izgovori i ista polovičnost.
Ne da nam se više telefonirati s nekim tko umjesto da bude uključen u razgovor, istovremeno piše poruke na sve strane pa imaš osjećaj da pričaš sama sa sobom.
Ne da nam se više biti ona osoba koja uvijek prva pita – “Kako si?” Ona koja uvijek prva zove i pokušava održati odnos na životu.
U nekom trenutku pustimo ga da umre. Baš kao što sam ja prepustila svoj profil zaboravu, jer sam shvatila da tamo više ništa nema za mene. Baš kao što prepuštam neke odnose vremenu i zaboravu, jer sam jednostavno prerasla potrebu da ih održavam na životu, kao neki ljudski respirator.
Hvala dušo, ali ovdje silazim
To su oni trenuci kad niti se više ljutiš, niti ti je krivo, niti imaš u sebi potrebu pitati, popravljati ili sebe preispitivati, jednostavno ti više nije stalo.
Ili ti nije stalo dovoljno?
Ili ti je stalo ali to više nije važno, jer ne znaš što bi ti neki ljudi trebali napraviti pa da im povjeruješ opet da im ekšli značiš, nešto.
To je valjda taj najgori dio priče, što te ljudi dovedu do točke gdje i tebe i sebe iznenade kad shvate koliko možeš biti hladna.
Prema njima.
Dok istovremeno imaš oceane ljubavi u sebi za neke nove ljude.
“Samo ja tebi pišem, ti se sama više ne znaš javiti.” – dobiješ odjednom poruku, jednu, drugu, treću, a ni naljutiti se više ne možeš. Samo pročitaš i ne reagiraš, jer ne tako davno cijelim si bićem živjela za te neke ljude, bila im tu, pričala im o svom životu, pokušavala ih uključiti u svoj svijet, pamtila rođendane, imendane, godišnjice. Slala poklone poštom u druge gradove kako bi znali da iako nisi s njima fizički, tu si, stalo ti je.
Dok ti nije prestalo biti stalo, pokušavati, jer njima nije bilo dovoljno stalo uzvratiti.
Zanimljivo je kako se ljudi uvijek ljute kad im nekako s vremenom pružiš točno ono što su oni tebi davali, ali ne zato da ih povrijediš, već zato da se ogradiš od njih i njihova otrova.
Jer uzimati nekog zdravo za gotovo je otrov. Zove se sebičnost i ubija odnose.
Ubija polagano, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec… iz godine u godinu, dok od odnosa ništa ne ostane. To prekrasno stablo koje ste jednom zajedno zasadili, a koje si samo ti posjećivala, dok nisi shvatila da korov uokolo čupaš sama i da ga ima sve više i da si sve umornija, a deblo su napale razne bolesti i šuge i više ga ne možeš sama spašavati, jednostavno kopni. Dok se jednog dana ne osuši.
“Kad se ovo dogodilo?” – “Dok te nisam zanimala”
I onda se pojavi taj netko i počne vikati i protestirati i govoriti “Kako si dozvolila da nam se ovo dogodi?”
A ti se nasmiješ i odmahneš rukom, jer ti se ne da objašnjavati nikome točno kako odnosi funkcioniraju. Previše si zauzeta novim mladicama koje sadiš s nekim drugim ljudima. Imaš previše ljubavi za dati onim stablima koja rastu, jer su voljena, čuvana i njegovana s obje strane.
Mnogo puta su mi ljudi rekli da griješim što tako iskreno volim, cijelim srcem i nikad ne radim neku računicu od odnosa. Jer kao, drugi ljudi nisu takvi. Mnogi su sušta suprotnost.
I znam. O kako znam.
Ali oni ostanu plakati nad posušenim deblom, dok ja već negdje sadim novo. Jer sam sa svoje strane dala sve, pružila sve i borila se za taj odnos do kraja. Pa kad umre, a neizbježno umre ono što se ne zalijeva i ne čuva kako bi trebalo, s obje strane podjednako, nemam za čime plakati. Nisam tužna. Svoje sam suze odavno isplakala. Od bolovala i napravila onaj kolut naprijed. Onaj korak s kojim prijeđem preko zgarišta i idem dalje.
Nikad ne gube oni koji iskreno vole, mogu zaključiti. Gube samo oni koji kalkuliraju, jer dok su zauzeti svojim računicama i kombinacijama, umjesto da se bave ljudima, ti ljudi kažu – “U redu.” , okrenu se i odu.
Pa, eto, u redu.
Old vs. New
Na pragu četrdesete, dovoljno zrela i s nešto iskustva u nogama, a opet dovoljno mlada s cijelim životom ispred sebe, mogu reći da napokon razumijem kako je u redu osjećati želju spašavati odnose. Voljeti. Vjerovati u nešto bolje. U druge, pete i stote prilike.
Ali isto tako u redu je osjećati potrebu za završetkom, bez da nekome išta više kažeš. U redu je ne krpati više. U redu je ne željeti se vraćati na staro.
U redu je željeti novo.
Ma koliko da ste se možda voljeli. Ma što da ste skupa prošli. I ma koliko da ste si neupitno jednom značili i ma što da vas zapravo veže.
U redu je, osloboditi i sebe i njih.
Jer to zapravo znači da si ih iskreno voljela.
Evo je, moja stanica.
Silazim, hvala.
I pozdrav!
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com. Trenutno aktualne seminare i izazove pogledaj na lionmedia.hr

Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com