Marija Klasiček: Vjerujete li svojoj duši?

Svi nose svoju dušu. Neki u očima, kao znamen po kojem ih prepoznaješ. Neki na jeziku, zbog čega znaš da od njih treba bježati. Neki u gestama, dodirima i nožu što ga osjetiš između lopatica kad okreneš leđa. Ali svi nose svoju dušu. Njen sjaj i njenu tamu. Njenu impozantnu ljepotu ili svu žabokrečinu svijeta. 

I sve se može sakriti, osim duše. Ona je kao biljeg. Ožiljak duboko urezan u pore. Vidljiv na koži i boji tena. Kao tetovaža. Ali.. sve se prodaje, pa i ona. 

Samo se pitam kako se duši odredi cijena?

Kad bi znali da sve možemo, da u sebi imamo ključ sreće, da li bi onda prodali dušu? Da li bi je dali u najam? Da li bi na njoj izvjesili znak – prodajem jeftino, ili bi je čuvali kao ono što ona jest – najbolji i najdragocjeniji dio nas?

Da li bi svakome tad dozvolili da po njoj gazi? Bi li spuštali glavu i trpjeli? Ili bi je podigli visoko, okrenuli se i otišli od ljudi koji su nas povrijedili?

Kada bi nam po rođenju rekli da u sebi imamo jedan moćan glas, kojim nam se obraća naša duša i da se taj glas zove intuicija, bismo li je naučili slušati? Bismo li je prestali potiskivati, kad se javi kao onaj glasan “ta dam, ta dam” negdje točno iznad dijafragme? Onaj grč koji govori – nemoj, ne idi, ovo nije dobro za tebe, okreni se, promijeni smjer, prestani tipkati dok voziš, uspori malo.

Bismo li?

Neki baner

Ali umjesto toga rađamo se s ogromnim bogatstvom u sebi, koje nikada ne otkrijemo, jer smo naučeni zanemariti sebe i pokoriti se. Svijetu, sistemu, društvu, politici i mainstream glupostima koje nam se serviraju svaki dan. Pokoriti se svijetu koji propagira nasilje, bolest, glad, siromaštvo i ropstvo kao jedine moguće i neizbježne. Svijet u kojem mainstream religije govore da moraš živjeti skrušeno i ponizno, u oskudici i stalno se odricati da bi dokazao svoju odanost Bogu.

No je li Bog takav? Da li on traži odricanje? Ili želi da budeš najbolja verzija sebe? Da li bi ti dao dušu da ti bude vodilja kroz život, da je želio da budeš rob?

Očekuješ od mene odgovor? Nemoj. Ja sam tu samo da na glas postavim pitanja. Tu sam da se zapitaš zašto prodaješ svoju dušu onima koji je nisu vrijedni? Zašto se odričeš sebe, svojih snova, želja i strasti?

Zašto se odričeš ljubavi? Jer živjeti odbacujući dušu, znači samo egzistirati i postojati bez ljubavi. Onoj najvažnijoj ljubavi – prema sebi.

Nisam tu da ti kažem što da radiš i kako. Bilo bi to vrlo naivno od mene. I sama gradim svoj život kako najbolje znam i mogu. Često pogriješim, ali to ne shvaćam kao kozmičku katastrofu. Nastavljam dalje. Guram. Imam dobre i loše dane, ali kad se i dese ovi loši, svojski se potrudim da izvučem njihov i svoj maksimum. Ako ih već ne uspijem pretvoriti u dobre dane, onda prije spavanja kažem sebi; okej je Mare, koju si lekciju danas iz toga izvukla?

To je onaj razgovor s mojom dušom. Moja intuicija kaže da nema loših odabira, ima samo onih iz kojih učimo ili ne. Svaki se izazov može pretvoriti u pobjedu, ako tako odlučim. Zbog toga za mene problemi više ne postoje. Preimenovala sam ih u izazove i shvatila da ih tako mnogo brže i uspješnije rješavam. A ako to trenutno i ne mogu, znam da će se ubrzo otvoriti put, kojim ću lakše doskakutati do rješenja.

Sve je to zapravo samo stvar percepcije.

Zbog čega onda bježite od sebe? Zbog čega i dalje duši ne date njeno mjesto, koje joj s pravom pripada? Zašto je ne pustite da sjedne na tron u srži vašeg bića? Jeste li svjesni da biste tako i sami sjedili na tronu vlastitog života?

Jeste li?

Ne i dalje nemam odgovore. Ne mogu ovo odlučiti umjesto vas. Ja sam ovdje samo da vam postavim pitanja. Ista ona koja svakodnevno postavljam sama sebi.

Marija Klasiček

 

Neki baner