Dan 2.
Čim sam pomislio na nju, osjetio sam da spava. Došao sam u iskušenje da provjerim da li sanja nešto, ali to mi se činilo kao krajnje narušavanje privatnosti. Trepnuo sam i našao se u njenoj sobi. Prizor da ti se srce istopi, što bi ljudi rekli. Mada ne znam osjećaj.
Ležala je na boku okrenuta prema prozoru. Prvi sunčevi zraci osijavali su joj srebrnu kosu rasutu po jastuku. Iako je palac držala u ustima, na trenutak mi se učinilo kao da se blago osmjehuje zadovoljstvu bezbrižnog dječijeg sna.
Koraci su me trgnuli iz misli, i prije nego što sam shvatio šta se dešava, u sobu je ušla majka. Naslonila se na dovratak i licem joj je preletio najtužniji osmijeh koji sam vidio. Gledala je u svoju kćerku sa čežnjom u očima i iako sam mogao u svakom momentu da provjerim o čemu razmišlja, nisam se usudio.
Stajala je tako, pa skoro čitavu viječnost, a onda krenula prema vitrini sa lutkama. Uzela je jednu, koja je imala boju kose približno kao i djevojčica, privila je na grudi i gorko uzdahnula. Iako joj lice više nisam vidio, znao sam da joj je jedna suza pobjegla. Okrenula se prema djevojčici i suznim očima pogledala u nju. Bol, koji joj je prešao licem, bio je toliko očigledan, da nisam ni morao da se potrudim da provjerim kako se osjeća. Onakav prozor, koji sam vidio, možete vidjeti samo na licu majke. Polako je prišla krevetu i sjela pored djevojčice. Poljubila je u obraz i pomazila po kosi, a ona je, kao da žuri, otvorila oči i odmah se nasmijala.
“Dobro jutro, majko..”- progovorila je uspavanim glasićem, “je l’ moramo da idemo?”
“Dobro jutro, andjele..”- odgovorila je majka, a ja sam pomislio koliko je u pravu. ‘Andjeo’….i jeste.
“Idemo srećo, a kasnije idemo na sladoled, može?”.
“Može!” – odgovorila je djevojčica veselo i skočila iz kreveta sa dozom volje kao da je krenula u lunapark.
“Žao mi je što moram ovo da Vam kažem, ali nije dobro gospodjo. Nalazi su loši i krvna slika je sve gora. Borimo se, ali bolest je poprilično uznapredovala. Svejedno, ne predajemo se, i obećavam Vam, daćemo sve od sebe. Ipak, njena energija je zapanjujuća, moram reći…”- ljekar je pričao ne primećujući šok na majčinom licu kao odgovor na njegove vijesti.
“Šta sad da radimo?!”- prekinula ga je u pola rečenice, ni ne slušajući šta priča.
“Mislim da je najbolje da je ostavimo ovdje, da mogu da je pratim..”- oprezno je odgovorio vidjevši da je već na rubu.
Zatvorila je oči. Udahnula je duboko.
“Gospodjo, ako niste dobro, mogu ja -“
“Ne!”- žustro ga je prekinula, “neću tablete, niti išta za smirenje, doktore. Hoću da mi spasite dijete. To je sve što tražim od Vas.”- direktno je izlila misli, više se nije suzdržavala.
“Daću sve od sebe!”- obećao je.
Polako je ustala, ne verujući svojim nogama i pošla prema vratima. Ne okrećući se, otvorila ih je i izašla u hodnik. Djevojčica je ustala sa izlizane stolice i u dva skoka prišla majci.
“Mama, je l’ idemo na sladoled?”- veselo je upitala.
“Ne, ljubavi…”- odgovorila je majka, preko knedle u grlu koju nije mogla progutati. “Moraš da ostaneš ovdje na kratko, samo na par dana…”
Djevojčica se uozbiljila i razumijevanje joj je pisalo na licu. Da li je uopšte moguće da shvata šta joj majka govori?
“Jesam li puno bolesna, mama?”- pitala je i zarila majci strijelu pravo u srce.
“Ne, ljubavi, nisi. Doktor samo hoće da mi budeš blizu da može što prije da te izliječi, pa da možeš u školu, znaš?”.- rekla je, na silu izvlačeći osmijeh na lice.
“Onda u redu….želim da idem u školu.”, rekla je odlučno.
Dvije medicinske sestre su joj našle sobu i smjestile ju. U toj sobi je već ležala jedna djevojčica, malo starija od nje. Bila je malo bucmasta, kratke, smeđe kose i skoro crnih očiju. Bila je toliko bolesna da nije mogla ustati iz kreveta. Upoznale su se i odmah postale drage jedna drugoj. Majka je ušla u sobu noseći grickalice, sokove i jedan veliki sendvič.
“Moram da idem dušo, ali brzo se vraćam, samo da se presvučem i skuvam tati večeru, važi?” – izgovorila je majka u letu, ostavljajući stvari.
“Važi mama!” – rekla je djevojčica.
Majka je poljubila u čelo i požurila.
Bilo joj je dosadno, pa je uzela sendvič i prešla kod nove cimerke u krevet. Prepolovila ga je i jednu polovinu pružila drugarici. Ona je prihvatila i počele su jesti i pričati.
“Zašto si ti ovdje?”- otpočela je bez imalo stidljivosti.
“Malo sam se razboljela, ali brzo ću da ozdravim i vraćam se u školu..” rekla je bucmasta djevojčica.
“Lijepa ti je kosa….i ja sam imala dugu kosu, ali kad sam se razboljela, počela je da otpada, pa me je mama ošišala. Kažu da će ponovo izrasti kad ozdravim. A zašto si ti ovdje?” – upitala ju je sa punim ustima.
“I ja sam bolesna.”- odgovorila je, “Ali meni kosa neće otpasti. Ja ću da umrem prije toga.”- nastavila je hladno, dok je njenoj sagovornici zastao zalogaj u grlu.
Sa kim ja to treba da se susretnem, zapitao sam se. Zar je ovo upravo izgovorilo dijete od pet godina? Jesam li dorastao zadatku, upitao sam se po prvi put ikada.
Nastavit će se….
Nevena
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!