Moj vam je Tvrtko pravi muškarac. Muškarčina i pol. Na prvu, rekla bih da je križanac Vikinga i grizlija, hrabar kao kraljević Marko, snažan kao ploča armiranog betona, organiziran kao Nacionalna i sveučilišna knjižnica, a nježan kao kašmirska vestica. No, tu i tamo uspije me iznenaditi.
Krenulo je iznenada. Požalio se najprije da ga boli grlo. Rekoh, zini, on zine…ništa. Sve izgleda kako treba, b.o. Ni traga ikakvoj upali, vidim ja i bez naočala. Nagledala sam se dječjih streptokoka, sve ih znam, na hrvatskom i na latinskom. Nije mu ništa. Kad nisam na prvu reagirala, krenuo je detaljniji opis teške boljetice, boli ga kao da ima šmirgl papir u grlu, nemre progutat niš veće od polovice zrna riže, boli ga jako, jače, najjače, ne znam ja kako je njemu…
Kaže da mu je baš loše, a temperature nigdi
Siguran je i bez mjerenja da ima temperaturu i groznicu. Izvadim ja arsenal toplomjera (za čelo, za uho, živin, alkoholni, digitalni), no ni na jednom nemre natjerati da bude više od 36.8. Ponudim paracetamol ili ibuprofen, čisto za svaki slučaj, on već zna da ne bu niš pomoglo. Njemu se približava kraj i gotovo.
Misli da bi mu malo pomoglo ležanje pod dekicom. Aj rekoh, lezi. On bi i čaja, s pol žličice bagremovog meda, a ako mi nije teško možda bi i malo juhice s rezancima. Al ako su domaći. Možda su mu to zadnji.
Kako vrijeme prolazi, simptomi se pojačavaju. Reakcije na njih također. Misli da mu je zaštopan nos. A možda je samo suhi zrak. Malo bi da otvorim prozor. Minutu kasnije bi da ga zatvorim jer, jesam li normalna, može navući upalu pluća. Gugla simptome i dvoji između kuge i kolere.
Moj prijedlog da ode doktoru odbija s gnušanjem. Predlažem vađenje krvi od kojeg dobiva vrtoglavicu. Ima brat bratu skoro 2 metra, a boji se male tanke iglice. Tvrdi da je prekasno, da je već na samrti. Uzdiše k’o da trojke rađa na dripu i bez epiduralne.
Muškarci i drama
Uskoro na red dolaze i planovi za pokop, detaljno određuje tko smije doći, a tko ne. Sastavlja top listu pjesama za ispraćaj, a usput mijenja oporuku i iz nje izbacuje pratetu Božicu jer je sirota od zadnjeg apdejta otišla Bogu na račun. Da je školarac već bi tražio da mu potpišem ispričnicu da ne ide u školu cijeli sljedeći tjedan.
Ja se pak spremam k mami. On bi najradije išao sa mnom, tako kaže, al’ njegova situacija je grozna i neizreciva. Možda ima i onu bolest koju danas svi imaju, tko zna. Nema veze kaj je brzi test negativan. I kaj je prebolio i kaj je dvaput cijepljen. Najsigurnije je da on ostane doma i da mu na dohvat ruke ostavim daljinski, nešto da si popije ak’ bude žedan i nešto da si pojede ak’ bude gladan.
Žiga ga i pod rebrima, siguran je i da mu se kašlje, al’ se ne može odlučit je l’ kašalj suh ili mokar. Sirup protiv kašlja neće, pa nije beba. Maše mi na odlasku kao da se opraštamo zauvijek. Kroz prozor mi dovikuje da mu se čini da vidi svjetlost na kraju tunela.
Gotovo sam sigurna da bu mu dok se vratim od mame skroz dobro. Evo ga, stiže poruka, puno mu je već bolje. Dok se vratim doma bit će k’o nov.
Renata Sitta rođena je nedavno kao pseudonim pod kojim sam počela pisati kratke crtice i razmišljanja o svakodnevnom životu. Inače sam, pod sasvim drugim prezimenom, rođena 1971. u Brežicama, školovala se u Samoboru i Zagrebu, a radim kao učiteljica u školi u mjestu u kojem i živim. Samohrana sam majka dviju kćeri, od 13 i 14 godina, vlasnica azilanta mješanca Fifija i zaljubljenica u čitanje, šivanje i poslijepodnevno spavanje.
U biografiji svakako ističem da sam autorica i zbirke kratkih priča „Dragoj meni, samoj sebi“ koja je nastajala u početku kao poklon samoj sebi za ulazak u drugu polovicu stoljeća svog života, a razvila se nezaustavljivo dalje kad su oni kojima sam dala da rukopis pročitaju rekli da im se zapravo jako sviđa i da su se u pričama više puta i u više situacija našli, pa i da sam napisala ono što i sami osjećaju, znaju, vide ili žive, ali ne znaju ili ne žele napisati. Zbirka „Dragoj meni, samoj sebi 2“ logički je nastavak, jer mi nije sve stalo u prvu.
Događaji i osobe u pričama uglavnom su stvarni, samo su kao buhtle posipani štaubšećerom humora. I upravo je humor taj poseban začin zbog kojeg ovaj moj sasvim običan, nesavršen život izgleda kao poželjna slastica. Ako čitajući moje avanture izmamim osmijeh ili možda čak i glasan smijeh ili grohot, tada je moja misija ispunjena.
