Može jedan kredit… za postojanje?

Možda jedna od najvećih uvreda životu jest agonija i ironija koju razvija društveno-ekonomsko uređenje u kojem živimo. Što bi bila ta agonija i ironija? Pa činjenica koje vrijednosti veličamo i čemu stremimo. Ovisni o posjedima, zidovima, građevinama, ljudima. Činjenica da u svrhu tome veličamo mukotrpan rad i muku. I da isto to nagrađujemo medaljama u raznim oblicima. Kako bismo mogli rangirati.

Potreba da sve razvrstavamo i rangiramo u kategorije možda doprinosi mentalnom zatvoru generacije. Dok veličamo muku, istovremeno, ako slučajno prosudimo da je nečiji uspjeh bio bez muke, znoja i krvi – tu smo silno uvrijeđeni i povrijeđeni takvom nesnosnom nepravdom koja doprinosi ovom sustavu nejednakosti. Ma osuđujemo mi svakodnevno. I osudit ćemo jednako – i ono što smo definirali kao propast i ono što smo definirali kao uspjeh.

Mentalni zatvor generacije

Uspjeh je glavna meta, a definiran je često prema tuđem pljesku. Ili pak pljuvački. Bez imalo svijesti o istini da smo slobodni sami odabrati svoju definiciju uspjeha. I da to radimo za sebe. Ali nije to to ako nitko ne vidi. Ako nitko ne plješće.

Ili, ako nitko ne pokazuje malo jala i ljubomore. Glad za tuđom reakcijom pojela je unutrašnje zadovoljstvo i mir davnih dana. Malo je onih koji svojim djelovanjem utječu na druge – i to čine nesvjesno, samo svojim stvaranjem.

Ta manjina, i živi uspjeh, istovremeno potpuno neopterećena njime kao metom ili ciljem. Za njih je uspjeh samo posljedica onog što rade.  Dok preostala većina, nažalost, gradi identitet i osobni profil kraticama koje slijede ime i prezime.

Grade profile kao što i grade zidove unutar kojih žive po zatvorskim odredbama nevidljivog toksičnog patrijarhalnog sustava. I toksičnog odgojnog sustava koji se nesvjesno prenosi s generacije na generaciju. Mentalni zatvori. Toksična uvjerenja. Pretinac strahova. Servirana očekivanja. Postavljeni standardi. Ormar nemoći, naučene bespomoćnosti. I tako u krug.

Međutim, sve to valja sakriti fizičkom materijom, posjedima i opipljivim materijalima kako bismo što bolje bili rangirani na izmišljenim društvenim ljestvicama životnih agonija i ironija. Dok plivamo u raljama kapitalizma, utapamo se u plićaku konzumerizma. Konzumerizma, koji nam ni u jednom jedinom aspektu ne pruža dugotrajno zadovoljstvo, sreću i ispunjenost. Dokazi za to su, nažalost, sveprisutni.

Osobna odgovornost pojedinca

Nažalost, postalo je suviše lako kritizirati i okrivljavati sustav u kojem živimo. Evo, i ja sam si dala oduška za par opaski. Ali, uzimati sve te osvrte i kritike kao alibi i opravdanje za predaju i osobno uklapanje u servirani kalup – tu nema mjesta odušku takve vrste. Nema dvojbe da su novac i materijalno u jednu ruku potrebni za život i djelovanje – u sustavu. Ali, ne kao smisao. Već kao puko sredstvo – koje je potrošno.

Potrebno je više nego ikad stalno naglašavati činjenicu da čovjek ne bi trebao ovisiti o nečemu što je potrošno. Naime, novac se potroši. Kuća se uruši. Automobil se razbije. Tome svjedočimo svakodnevno. Čemu onda graditi svoju ili tuđu vrijednost na tako krhkim materijalima? Duša koja je svjesna ljudskog života i njegove vrijednosti zna da nema puno razlike od živog bića do drugog živog bića. Od beskućnika do direktora. Od djece do bake i djedova. Od travke do cvijeta. Od mrava do crva. I ta duša nije potrošna.

Tek kad razvijemo svjesnost o životu kao takvom, u mogućnosti smo spoznati njegovu kvalitetu. I tad uviđamo, da ona ne leži u opipljivim materijama. Već u energijama koje odašiljemo i koje ostavljamo za sobom.

Novac nije loš. Loša je ljudska pohlepa, snobizam i taština. Sve to ne ide iz novca, već iz ljudi. Lijepa je mogućnost imati, a još ljepša je svjesnost o tom imanju. Neophodno za živjeti u današnjim sustavima jest, sve više vjerujem, razviti osobnu odgovornost.

Odgovornost prema izboru vlastitih vrijednosti u društvu koje ti stalno nameće svoje. Odgovornost prema životu i vlastitim vrijednostima – i od tud sve kreće. Čemu svjedočiš, što ti je bitno, a što i nije toliko. Tu se razvije i svjesnost o razlici između sredstva i smisla – a, čini mi se da su baš to mnogi pobrkali.

Mentalna higijena

Činjenica da je natjecateljski duh u svijetu usporedbe počeo gušiti svaku radost. Upravo zato je potez gimnastičarke Simone Biles odjeknuo diljem svijeta. Naglas je izgovorila muke brojnih i zauzela se za svoje mentalno zdravlje odustavši od natjecanja.

Mentalno zdravlje je i dalje mnogima tabu tema – čemu ide i u prilog kolektivna atmosfera muke i čemera. Oni kojima je tabu, možda bi mu trebali posvetiti najviše pažnje.

Vjerujem da briga o mentalnom zdravlju spada u sastavni dio higijene. Kako postoji tjelesna, postoji itekako i mentalna. Peremo zube svakodnevno, zašto ne bismo i umne pretince? Važnost predaha, odmora, tišine i mira – to bi trebalo stvoriti premoć nad nezdravim natjecateljstvom koje je preplavilo, usuđujem se reći, svijet.

Životnu suludu jurnjavu, često primijeti onaj koji je prisiljen stati. Zato ljudi koji izađu iz bolnice ili prežive nesreće ili bilo kakvu traumu često nisu više isti ljudi. Svakoj boli i traumi potrebni su pažnja i vrijeme. Inače, neizbježno djelujemo iz kompluzivnosti. Iz nepreboljenog, neizliječenog, iz ranjenog.

Kredit za postojanje kao izmišljena konstrukcija

Na našim prostorima, bilo bi ispravno reći da se kolektivno diže kredit. Kredit za postojanje. Kako bi se moglo etablirati na određene pozicije u društvenom poretku. Kamata raste proporcionalno s padom zadovoljstva i porastom umora i čemera. Agonije li. Ironije li. Pljuska na život.

Obzirom na iskustva prošlosti, vidi se da je tehnologija napredovala. Dok za napredak ljudske svijesti itekako ima prostora. I dalje svjedočimo taštim scenama i ljudskim plićacima tako životno opisanim još u knjigama iz prošlih stoljeća.

Možda bi najzahtjevnija zadaća današnjeg društva bila osloboditi se mentalnog zatvora, razviti osobnu odgovornost i održavati mentalnu higijenu. Kako? Za svakog pojedinca, odgovor bit će drugačiji. Ali, prvenstveno u nekom generalnom smislu, vjerujem da odgovor uključuje – izmaknuti se pred društvenim pritiscima i očekivanjima.

Zaviriti u se i stvoriti svoje bitnosti. Svoje vrijednosti. Kredit za kuću živi u nekoj banci. Kredit za postojanje je pak izmišljena valuta i živi u društvenim postavkama. Izmišljenim. Jer evo, postojimo u svakom slučaju. A, kako postojimo – e, to je na nama.