Nasmij se i sve će biti dobro, i druge bajke…

Ma mogu ja pisati i o tome koliko ljubav boli. Ona nesretna. I o tome koliko sretna može da učini najsretnjim. Kako su muškarci „svi isti“, a žene „redom manipulatori“. Kako će sve biti dobro samo se nasmijte. Zakon privlačenja. Ma neće biti sve dobro, dok se sam ne pobrineš da bude dobro. Ono iz petnih žila. S osmjehom ili zlovoljom. S osmjehom samo lakše prihvataš stvarnost. Ili bar tako misliš. Ukalupiš se, bez želje da mjenjaš bilo šta. Lažni osjećaj sreće. No vi znate da li ste doista srećni. Ako jeste – smejte se. Ako ste tužni – plačite. Bijesni – vrištite.

No nisam vam htjela reći kako da živite. Svako ima neki svoj način. Samo mislim da velika potraga za “životnim trenerima” koji će nam pokazati kako živjeti sretno znači da smo ustvari nesretni. I ne treba nam osmjeh, već promjena. Tek onda je valjda sreća potpuna. Ono što sam ustvari htjela je baš da vrištim.

E pa vrištim. Po ko zna koji put. I vjerovatno ponovo bez učinka. No boli me. I metaforički i doslovno. Boli me moj želudac, kojemu je to postao hobi. I to je ona doslovna bol. Boli i ne prestaje, tako da me zakucao za krevet već pet dana. No on će proći. Uvijek prođe, mada je meni ovih pet dana bilo jako teško za izdržati. Ali ono što neće proći je stanje, ne moje, već moje države. Ili bar neće jako dugo.

Neki baner

Boli pomisao da bih samo 500 km od svog rođenog grada mogla umrijeti, jer nisam odatle i ne mogu mi pružiti pomoć. Mogu, ali će mi za jednu noć uzeti novca kao hotel s pet zvjezdica negdje na Salomonovim ostrvima. ‘Alo, pa to je moja država! Ona u kojoj bez obzira što imam diplomu nemam posao, no svejedno ostajem. Ona u kojoj su moj otac i brat ostajali u rovu, dok je majka kupila par osnovnih stvari i mene i bježala glavom bez obzira da bi preživjele, skrivajući suze i strah. Moja država u kojoj je brat ostavio zdravlje negdje na liniji Treskavice, pamteći je cijeli život. No svejedno, dok glasno uzvikujemo parolu demokratije i kako svi imaju pravo na život izgleda da i vjerujemo u nju. Još jedan lažni osjećaj sreće. I bitnosti. Ma evo nasmijat ću se. Pa kud puklo da puklo.

Ma boli ona kutija u skoro svakom shoping centru „Molimo donirajte za malog N.N. koji boluje od leukemije i potrebno je izvršiti transplataciju koštane srži u Beču. Mole se svi dobri ljudi da učestvuju, vaše malo može značiti mnogo.“ Hvala svim dobrim ljudima, no to je posao države. Sistema. Je li to znači da će mali N.N. umrijeti jer nema novca? Da, znači. Živjelo jednako pravo na život. No, mi smo humani i mali N.N. će, preživjeti. Pa kad odraste čut će priču koju je slušao moj jedva punoljetni brat kako je sramota ne boriti se za svoju državu, ponuditi svoju krv za čast. No, ponavljam onu Marinkovićevu i pitam u ime malog N.N., „Oprostite, ima i drugih tekućina u našem podaničkom tijelu, zašto toliko insistirate baš na krvi???“ Šta nudite za uzvrat? Divnu bajku o jednakosti?!

Ništa manje ne boli ni mali Jasmin. Ima cijelih 16 godina i odbija biciklo. Želi kozu. Ne ajfon, ne putovanje, ne PS, ni fudbal, želi kozu. Jer imat će mlijeka, još kupi brašno i kad krene u školu ima šta jesti. Nisi ti majko, zaslužila ni suzu malog Jasmina, a ne, jednoga dana, kad nekome padne na pamet da mjenja granice Balkana, njegovu krv.

Ma boli i ona nena prekoputa mog stana. Sama. Djeca vani. Tačnije sin sa ženom i unucima. „Dođi ‘ćeri kod nane. Nani je dosadno, nema nikoga. Po cijeli dan je sama. Ajde da popijemo kafu, kud vazda žuriš, majku mu?“ I uđem, ona stavlja vodu za kafu. Kažem:  „Neka nano, ja ću.“ „A rodila je majka, ti si taman za mog unuka. Tu ste i po godinama.“ Iz očiju joj pršti ljubav dok priča o njemu.  Zar ne boli jebena pomisao da je nosila to dijete devet mjeseci, borila se za njega kako je znala i umjela i umrijet će sama. Ostavši ga željna. I njega i unuka koje viđa jednom godišnje. Ali zna da im je tamo negdje bolje. No svejedno, ona će ostati tu, sa “svojim narodom”. E pa hvala ti državo. No moje dijete, ako ga ikada budem imala, neće imati tekućine za takvu tebe. Nikakve! Znam, znam, sad sam ja izdajnik!

Zovem nedavno prijateljicu, sva sretna kaže mi da je našla posao. Rekoh: „Kakav?“ Kaže: „Čistim u pošti. Osigurat će me. A ni plata nije toliko loša. Jebi ga, bolje išta nego ništa.“  Umalo da zaplačem. Možda na vas to ne djeluje tako, no ja je znam od djetinjstva. Sva poletna, u osnovnoj je uvijek pričala kako se zamišlja kao poslovna žena, sa aktovkom u ruci, a da se svi frajeri okreću za njom.“ Utjecaj Ally Mcbeal na mladelačku psihu. No život je okrenu u drugom pravcu. Diplomirala je na književnosti. Devetkom. Koliko smo samo puta presjedile noć spremajući ispite skupa. Ima malu curicu i nema mnogo izbora. Ma boli, majku mu. I neću da se nasmijem!

A onaj deda u redu u javnoj kuhinji, sa žutim brkovima, rakom prostate i štapom u ruci? Pa manje boli od onoga sa štapom u ruci koji traži po kontenjeru, priznajem. Da, i taj postoji. No taj isti deda je nekada svojim tijelom branio tebe, državo. Rekli su mu da mu je to dužnost, majko naša. Ali, zar se tako ostavljaju djeca, majko? Zar on nije ostavio život radeći i 60 % svoje plate davao tebi. Kad je mogao. I nije se bunio! Za šta? Da bi mogao umrijeti u kutku žute sobe razmišljajući hoće li se neko smilovati da mu kupi hljeb, da ne bi umro od gladi? Ma loša si ti majka, majko! Nek te je sram!

Nego vas pitam, je li nam zaista treba neko govoriti kad da se smijemo ili da se samo smijemo i privući ćemo sreću? Zar treba da se smijemo? Zar je bitno, i ako smo sretni, da smo samo mi sretni? Ili je to zbilja samo lažni osjećaj sreće, a nama ustvari trebaju promjene? Više suosjećanja. Treba nam da odagnamo strah i priznamo. Nismo sretni zato je i „privlačimo“.

No, da li će osmjeh rješiti naše probleme i tako omrznuti ponedjeljak pretvoriti u dan iz snova?

Ramiza Tibo

Neki baner