Često čujem tu rečenicu. Iskreno, ne čudi me. Kako bismo uopće znali tko jest u depresiji, a tko nije kad sve banaliziramo.
Ima dekoltiranu majicu – k**va je. Nosi samo dolčevite – uštogljena. Ima brendiranu odjeću – sponzoruša je. Nema brendiranu odjeću – sigurno nema para. Ima djecu s 20 godina – uništila si je život. Nema djecu s 20 godina – pa što čeka, biološki sat otkucava?!
Vozi BMW njemačkih tablica – seljak. Vozi bilo koji jak auto hrvatskih tablica – samo se preserava. Vozi se tramvajem – neuspješan. Nosi ružičastu majicu – peder je. Nosi samo lijepe košulje – mamin sin.
I tako dalje. I tako dalje. Et cetera.
Kad sve tako banaliziramo i sudimo na temelju ne znam čega, kako da onda znamo tko je u depresiji ili ima neki drugi psihički poremećaj? Odgovor je jednostavan – ne možemo znati.
Nikad ne možemo znati kroz što tko prolazi ili je prolazio i kako to utječe na današnju verziju njega. Ne možemo znati koga što muči, žulja, grebe, tišti i koči. Ne možemo znati s kojim se traumama susretao i kako su one utjecale na njega. Ne možemo znati kakav je tko dok je sasvim sam, sa svojim mislima i mukama.
Zato ne bismo ni trebali suditi, donositi zaključke i možda još samo dodatno otežavati. Pogotovo sad kad nam život daje tragediju za tragedijom i svatko od nas se ponekad pravi kao da se ništa ne događa. Čisto da se osjećamo bolje u vezi sebe i svega oko nas.
I čisto jer ne želimo druge zamarati još i sa svojim problemima. Pogotovo onim težima. Nisu to baš ni teme za obiteljske večere ili kave s prijateljima. Čak i da jesu, nije to nešto o čemu je lako pričati.
Upravo je zato velika većina psihičkih poremećaja toliko opasna – jer nikad ne znaš tko je na rubu.
Mnogo puta to ni nisu ljudi koji su vidno tužni i uzrujani. Pisala sam već da depresija ne znači biti tužan pa se neću sad ponavljati. Možete baciti oko.
Mnogo puta su to oni ljudi koji nabace osmijeh pa makar bez sjaja u očima. Oni koji se zezaju da bi zaboravili na probleme. Oni s najboljim savjetima i najviše suosjećanja jer znaju kako je dok si na dnu i jer su već sami prošli sve živo i neživo.
Mnogo puta su to i oni najambiciozniji. Oni koji izgledaju kao da im sve ide od ruke i kao da drže sve konce u rukama. Ali pazi, izgledaju!
Baš poput svih ovih zvijezda.
Svi su oni bili uspješni, veliki, ambiciozni, naizgled sretni; zabavljali su i nasmijavali ljude, je l’ da? Zašto su onda bili u depresiji? Ne znamo. Nikad ne možemo znati koji im je bio put i na koliko su prepreka zapeli na tom istom putu.
Svi se mi pomalo i zeznemo time što smo uvijek jaki i time što ne pričamo o stvarnim problemima jer tad se ljudi na to naviknu. Eventualno nas prestanu pitati trebamo li pomoć jer znaju da možemo sami. Dok rečenice poput „nikad ne bih rekao da je u depresiji“ ili „daj hajde, kakva depresija, imaš sve što ti treba“ sijeku, režu i bole na sasvim nov način.
Ostavljajući nas da se osjećamo još gore i podsjećajući nas zašto nikad ne govorimo o tome.
Zato budimo obzirni jedni prema drugima. Pogotovo sad. Slušajmo jedni druge. Ne moramo davati savjete, samo slušajmo. Budimo si podrška i ne sudimo nikome u čijim cipelama ni korak nismo napravili.
Pružimo ruku ne samo onima koji je traže nego i onima koji je ne traže – jer možda upravo njima treba najviše.
Budimo ljudi pa tek onda sve ostalo.
Djevojka iz okolice Čakovca koja se nikad nije znala ukratko predstaviti pa ću samo napisati da pišem jer volim pisati i jer mislim da imam mnogo toga za reći. Volim i sanjariti, putovati, volim sarkazam te inteligentne, pozitivne i drugačije ljude. Radije biram gorku istinu nego slatku laž i radije biram jednog pravog prijatelja nego tisuću “polovičnih”.
Blizanac po horoskopu pa možete očekivati svakakve teme, sve ovisi koji će blizanac doći na vidjelo tog dana 🙂
