Nekima su empatija, razum i samokontrola strani pojam

Nesreća ne pita za vrijeme. Nesreća ne pita za mjesto. Nesreća ne pita za društvo. Imaš li pratnju ili si sam. Nesreća ne dolazi na poziv. Ne najavljuje se. Ne čeka da “budeš spreman”.

Kada se dogodi, nekako paralelno se dogode i ljudi.

Oni koji suosjećaju, pružaju podršku ili samo šute i drže za ruku.

I oni drugi…

Oni koji “znaju što je trebalo”, koji nikad “ne bi tako”, koji tuđi jad koriste da bi uzdigli sebe. Još jednom bili iznad svih. Bili superiorni.

Neki baner

Empatije su uvijek lišeno “oni bolji”

Kada se na tekst o utapanju djeteta od nepune 3 godine, jave “bolje” majke, “bolji” roditelji, “bolji” ljudi, s primjerima kako su oni odgajali svoju djecu i kako bi svi ostali to trebali činiti, sa savjetima što je u ovakvoj situaciji trebalo napraviti, a što svakako izbjeći, optužbama i uvredama, onda vjerujte da ti “bolji” više u svoje kvalitete, trebaju uvjeriti sebe, nego bilo koga od nas.

Samo površni egomanijak, može na ovakvoj temi, stavljati sol na ranu. Samo bezosjećajna, arogantna i narcisoidna osoba, koja ne vidi dalje od prsta pred svojim nosom, može tvrditi da se njemu, ” odgovornijem” i “boljem” roditelju, takvo što ili nešto slično, nikada ne bi dogodilo.

Njihova djeca se nikada nisu ozlijedila, lomila ruke ili noge, šivala glave, nikada nisu razbili čašu ili tanjur i povrijedila se nehotice, nikada nisu razbili bicikl i pali s njega ili se penjala na susjedove trešnje, nikad se nisu spotaknula i pala… Nisu! Jer su oni roditelji koji imaju sve pod kontrolom. Čija su 4 oka uvijek širom otvorena, a šesto i pol čulo nikad ne spava…

……..

Točno ispred mene, tog 10.8. 2016., je nečije tuđe dijete loptom pogodilo luster, koji je mom šestogodišnjaku pao na glavu. Točno ispred mene, su mu se komadi lustera zabijali u glavu, prerezali 3 žile, koje su stršale iz njegove male glavice puštajući slapove krvi. Svojim rukama sam pritiskala plavi ručnik dimenzija 80×160 na njegovu glavicu i gledala kako do hitne, plava boja ručnika, poprima crvenu boju njegove krvi. Sve do trenutka, kada plave više gotovo da nije ni bilo. U mojim rukama, mi je moj šestogodišnjak zapomagao da ne želi umrijeti. Tražio da zovem tatu i seku. Didu. Molio da ga uvjerim da će preživjeti.

Smirivala sam ga, iako smiriti sebe, nisam mogla, dok je prijatelj luđački trubio, autima ispred nas, da nam se maknu s puta. Dok ih je pretjecao preko pločnika, da malac ne iskrvari. Svojim rukama sam ga držala, pripijenog, za krevet na hitnoj pomoći, dok su mu pokušavali bez anestezije zašiti jednu po jednu žilu.

Na svoja koljena sam pala, u lokvu njegove krvi, dok sam ga čvrsto držala, kada je doktorica vrisnula da nema više sterilnih instrumenata i da treću žilu ne može zašiti. Kada se derala da joj donose instrumente i da vremena više nema. Krvavom majicom, sam brisala suze, da ih on ne primijeti. Da se još više ne uplaši. Na drvenoj stolici, sam spavala i držala ga za ruku, dok je ležao u bolnici zbog potresa mozga.

Dovela sam ga na rođendan, njegovog najboljeg prijatelja, još od jaslica Bila sam uz njega. Pazila da ne baca loptu u tuđoj kući. Da bude dobar. Da ne trči. Da ne razbije nešto. Upozoravala. Imala ga na oku.

Sve ono što ti “bolji” i ” odgovorniji” rade.

Daj šuti ako nemaš što pametno za reći

Nesreća nije pitala jesam li tamo. Nesreća me nije upozorila da bacim oko na tuđe dijete, s loptom, iza mojih leđa. Nesreću nije bilo briga, ni za mene, ni za mog sina, nasmijala mi se hladno u facu i rekla;

Evo me ispred tvog nosa i ne možeš mi ništa!

Svaki put od tog dana, kad pogledam u njegov ožiljak, ja čujem kako mi se bespomoćnoj, vezanih ruku, podlo i nadmoćno cereka.

Da, tu sam uz njega. Uvijek ću i biti. Štit ću ga dok dišem, cijelom svojom dušom i svojim tijelom.

Ali je li to uvijek dovoljno?

Ne budalite. Ne sudite. Ne pametujte.

I kada već nemate dovoljno suosjećanja, empatije i razuma bar imajte trunku samokontrole i samo šutite.

Neki baner

Šutite!

Šutite!

Neki baner