Buđenja u zoru postala su svakidašnjica, a večerima sve teže pronalazim san. Polako se u mene uvlači strah, kojeg još uvijek više- manje uspješno gušim. Od mjeseca do mjeseca, od dana do dana, strah je veći ili manji. Na mahove se borim pozitivnim mislima, na mahove podlegnem strašnom scenariju koji moj mozak kreira kako bi me mučio. Do nedavno, bili smo samo sretan par koji su našli sreću jedno uz drugoga, a sada se sve češće pitam jesmo li jedno drugome ipak donijeli nesreću?!
Zajedno smo već prilično dugo i poznajemo se više nego dobro. Znamo želje i htijenja onog drugog, podijelili smo maštanja i planove, osobne i zajedničke. Naizgled savršeno, je l’ da?! Međutim, kruna svega što imamo, ono malo biće koje željno očekujemo, koje bi dalo novi i dublji smisao našem životu- ono ne dolazi. Iz mjeseca u mjesec, čekam trenutak kad ću shvatiti da postoji makar mala šansa da se smijem ponadati, ali još uvijek svi moji snovi redovito padaju u vodu. Još se trudim da ne posustanem, još se ne želim predati, još postoji nada i koliko got je malena, ali je ipak nada. A, on mirno spava…Njegovo lice je naizgled mirno i spokojno. Na njemu ne vidim znakove zabrinutosti, niti nestrpljenja. On jednostavno strpljivo čeka. Ne ispituje, ne spominje, ne navaljuje, ne komentira , ali osjećam njegovu brigu, osjećam želju, osjećam ponekad i tugu…ili nešto što je vrlo blizu tome. On se pravi da nije važno, da imamo vremena, da se još ne trebamo brinuti. Ne priča puno o djeci i ne nameće tu temu. Ne nameće ju, ali ona ipak stoji nevidljiva i velika između nas. Osjećam je kao ogromnu planinu koja stoji između nas i izazivački čeka da se pokušamo popeti na njen vrh. Ta prokleta planina kao da zna da je se bojim, da ne znam hoću li imati snage da je pomaknem ili srušim. Ona je tu iako je ne spominjemo, iako se pravimo da je nema. Čeka i predstavlja izazov, kao što predstavljaju izazov sva obiteljska okupljanja, šetnje gradom gdje srećemo prijatelje i poznanike u šetnji s bebama, kao što su izazov blagdani kad nam svatko poželi isto, na izravan ili neizravan način. U takvim prilikama osjećam kao da su si svi dali zadaću da me muče. Smješkaju se upitno, izvijaju obrve, pogledavaju njega pa mene, a oni direktniji i besramniji ispituju direktno. Ne libe se trljati mi sol na ranu i to vrlo pomno i energično. U takvim neugodnim situacijama oboje se blokiramo, pa gledamo u pod, premještamo se s noge na nogu, pokušavamo se izvući od razgovora, gledamo kako se udaljiti i tražimo način kako ostati bar prividno nasmijani i veseli. Najčešće ne uspijemo zadržati dobro raspoloženje i tada stvari postaju još gore, ako je uopće moguće da bude gore. Pogledavaju nas sažaljivo, pokušavaju preporučiti lokalnu babu vračaru, doktora na drugom kraju svijeta, ljekovite toplice, crno i gusto blato iz sredine najdubljeg mora ili recept od kojeg je dobila bebu rođakinja od tetkinog muža s drugog kraja kontinenta.
Ne razumiju oni koliko bole takvi razgovori, koliko su razorne situacije kad sretnemo prijatelje u šetnji s bebom koju su netom dobili, ne znaju kako guše sažaljivi pogledi i glupi komentari….ne pitaju se da li želimo svoju intimu dijeliti s njima, da li želimo uopće razgovarati o svojim problemima, ne znaju čak ni da li postoji problem i kakav je, ali svejedno zabadaju nos, kopaju i ruju, raščlanjuju i komentiraju. Ubadaju me ravno u srce, pa izvlače nož i opet ubadaju i opet i opet i opet…tako već mjesecima i godinama. On i dalje ne načinje često tu temu i ne inzistira, ne navaljuje i ne ispituje. Ipak, djeluje napet i često tužan. Posebno je teško kad smo u društvu prijatelja ili rodbine koja imaju djecu. Djecu koja ga grle, smiju mu se, ljube ga….dječicu koja vole sjediti kod njega u krilu ili se pomaziti s njim. Redovito im se prepušta, smije se s njima i ljubi ih….ja za to vrijeme umirem i nestajem. Smijem se odsutno i nervozno, udara mi srce u grlu, a suze samo čekaju treptaj da se prospu. Pitam se da li ga smijem zadržavati pored sebe, da li će me voljeti i ako jednom prođe svaka nada da ću mu roditi dijete, da li će me optuživati što nisam uspjela? Pitam se hoće li jednom reći – Odlazim, ne mogu više!
Moje noćne i dnevne more postaju sve češće i sve teže, a njegovi odgovori, u onim rijetkim situacijama kad želi razgovarati o tome, uvijek su isti- Volio bih imati dijete s tobom, ali ako ne uspijemo nije kraj svijeta. Ja volim tebe i tebe želim imati pored sebe, s djetetom ili bez njega. Želim živjeti i veseliti se s tobom! Ako stvorimo dijete, sreća će biti veća, ali i bez djeteta možemo biti sretni. No, pitam se možemo li zaista?! Znam li još uvijek biti sretna i mogu li još uvijek napraviti sreću iz tuge, veselje iz tužne nemoći i osmjeh iz suzama natopljenog lica?
Viktorija Herak
Tema tjedna: Neplodnost- Njen križ
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
