Ako ste se ovih dana pitali gdje je nestala vaša omiljena dnevna kolumnistica, ako vam je falilo jutarnjeg štiva uz kavu i ako ste već razmišljali o mogućnosti da je odustala od boemskog načina života i umjetnosti i posvetila se kakvom fizičkom radu ili fušu, ne brinite, tu sam.
Stvari su se zakotrljale velikom brzinom i od osobe koja piše za svoj mali krug velikih ljudi (koji je i zapravo poznaju i ne smiju joj u facu reć’ da joj pisanje drek vredi) postala sam prava književnica. Naime, sad sam ponosna vlasnica ISBN-a i CIP-a (samo pravi književnici k’o ja znaju što je to) i uskoro ću pregradni zid u svom dnevnom boravku sagraditi od vlastitih tiskanih knjiga.
Ja – urednik, grafičar, pisac
Od početka, u kojem sam planirala napisati samo par priča i tako uveličati svoj vlastiti okrugli rođendan, do pregradnog zida u samo par mjeseci. Pa to nije ni Shakespeareu uspjelo.
Totalno sam se ufurala! Šetam tiskarom i upijam miris tiskarske boje, s urednikom dogovaram gramaturu papira, biram vrstu uveza, parkiram pred tiskarom na mjestu za stranke, dizajniram naslovnicu i postala sam podvojena osoba! Sama sam sebi i urednik i lektor i grafički dizajner i nakladnik. I sve drugo po potrebi. Da bi priča bila još čudnija, sufinanciraju me vlastita kći i bivši muž. Dostojno članka u rubrici „Vjerovali ili ne“.
Da stvar bude još intrigantnija, tamo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ima neka teta koja sirota cijeli dan i cijeli svoj radni vijek čita tuđe škrabotine, kako bi vidjela je l’ to kaj čemu i je l’ krši kakav zakon, potiče na mržnju, nasilje, netrpeljivost i svašta nešto ili je preveć eksplicitno za Hrvate. Teta je pročitala 44 stranice knjige, odobrila je, pohvalila, te rekla da je sad svi puste na miru i da za svoj gušt ide pročitati knjigu do kraja.
A ako itko čita knjige i u knjige se razumije, onda je to ta teta. A ja od tada lebdim 20 cm iznad zemlje. Nosom param oblake i ježim se duž lijeve i desne podlaktice od ganuća i ponosa.
Sanjam vel’ke snove!
A ako se sad pitate kakve veze sa svim tim ima Nives, Nives Celzijus, eto i objašnjenja. Prije par godina dodjeljivala se nagrada Kiklop, za književnika koji je u tekućoj godini prodao najviše primjeraka svoje knjige. Ak ju već nemrem potuć’ u atributima, moram pokušati u prodanim primjercima. A i teško se kretat dnevnim boravkom zatrpanim knjigama.
Pomozite mi da ga raščistim.
Već se vidim, svjetla reflektora, crveni tepih, blicevi fotoaparata, a ja nabadam štiklom i izbacujem batak kroz prorez na haljini. Samo se moram s mjerom osmjehivati, fali mi četvorka dolje desno, a to ne moraju baš svi znati.
Odoh sad vježbat’ davanje autograma.
Renata Sitta rođena je nedavno kao pseudonim pod kojim sam počela pisati kratke crtice i razmišljanja o svakodnevnom životu. Inače sam, pod sasvim drugim prezimenom, rođena 1971. u Brežicama, školovala se u Samoboru i Zagrebu, a radim kao učiteljica u školi u mjestu u kojem i živim. Samohrana sam majka dviju kćeri, od 13 i 14 godina, vlasnica azilanta mješanca Fifija i zaljubljenica u čitanje, šivanje i poslijepodnevno spavanje.
U biografiji svakako ističem da sam autorica i zbirke kratkih priča „Dragoj meni, samoj sebi“ koja je nastajala u početku kao poklon samoj sebi za ulazak u drugu polovicu stoljeća svog života, a razvila se nezaustavljivo dalje kad su oni kojima sam dala da rukopis pročitaju rekli da im se zapravo jako sviđa i da su se u pričama više puta i u više situacija našli, pa i da sam napisala ono što i sami osjećaju, znaju, vide ili žive, ali ne znaju ili ne žele napisati. Zbirka „Dragoj meni, samoj sebi 2“ logički je nastavak, jer mi nije sve stalo u prvu.
Događaji i osobe u pričama uglavnom su stvarni, samo su kao buhtle posipani štaubšećerom humora. I upravo je humor taj poseban začin zbog kojeg ovaj moj sasvim običan, nesavršen život izgleda kao poželjna slastica. Ako čitajući moje avanture izmamim osmijeh ili možda čak i glasan smijeh ili grohot, tada je moja misija ispunjena.
