“Kako to mislite nemate sekciju za djevojčice”?
Ovako je zvučala moja majka devedesetih dok je pokušavala upisati dijete na bilo kakvu aktivnost. Sve ono što sam kao djevojčica htjela nije postojalo, barem ne za ženski spol. Biti rođena u multietničkoj Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, značilo je da nemaš puno izbora. Postoje sinovi i sinove, treće opcije nema.
Meni to nije smetalo, jer se svakako nisam osjećala kao djevojčica. Dječaci me nisu zanimali, jer sam mislila da sam jedan. Prvi put kada sam shvatila da sam djevojčica bilo je u vrtiću. Jedna vrtićka “faca” Denis, čupao je curice za kosu, a mene nije mogao počupati, budući da nisam imala kosu.
Umjesto toga pogodio me s metalnom cijevi u glavu, a ja mu u obrani odgrizla dio uha. Idući dan su me ispisali iz vrtića. Roditelji kažu da je to bio prvi dječak kojemu sam se svidjela, a ja ga i dalje pamtim kao prvog dječaka koji me napao. Još kao dijete sam vjerovala da je moja snaga mjerljiva sa muškom snagom, a u većini slučajeva sam vjerovala da sam jača od njih. Tu počinju problemi.
Zlatno pravilo: “Najbolja si dok šutiš!”
Najveća glupost u koju sam skoro povjerovala u ovom životu je da sam najbolja dok šutim.
Taj obrazac ponašanja sam kao i većina žena, vidjela kod svoje majke. One su ga usvojile od svojih majki, i netko je sje*ao cijelu hijerarhiju žena koju su trebale više vjerovati u sebe, a ne u muškarce koji će ih svojim mišićima spasiti od surovog svijeta. U većini slučajeva, postale su žene koje se spašavaju život od vlastitog “superheroja”.
Protagonistice i žene koje vjeruju u vlastitu snagu navodno su postojale samo u filmovima.
Barem tako tvrde naše majke.
“Žene poput Marilyn Monroe”, reći će.
“Zato su je i ubili”, nadodati će!
Ili neposlušna velška princeza Diana.
I nju su smaknuli!
Da zaokruže priču obavezno će naglasiti da su sve iznimne i hrabre žene završile tragično, a to je gotovo uvijek prouzrokovao loš izbor muškaraca!
Naše majke još uvijek vjeruju da nas jedino može spasiti muškarac, jer priča da si “superheroj” svoje priče zvuči nevjerojatno.
Da se životne uloge dijele kao u filmu…
Zamislite da se životne uloge dijele kao u filmu, koliko bi ljudi stajalo u redu herojstva, a koliko njih u redu žrtve?
Ne kaže se bez razloga da bi bio heroj vlastitog života, moraš napraviti sve, a da bi bio žrtva ne moraš napraviti apsolutno ništa.
Danas kao odrasla žena pokušavam shvatiti tanku liniju između heroine i žrtve.
Kada te netko pogodi u glavu, još kao dijete znati ćeš da je to napad.
Bol će biti vrlo jasna.
Na napad ćeš reagirati obranom.
Kada ti netko upakira ljubav u napadu, doživjeti ćeš paralizu.
Bol će biti vrlo nejasna i tupa.
Sve želimo biti heroine
Kada gledaš televizijski prilog o nekoj nesretnici, prvo što pomisliš je: “E ja nikada neću biti ta”!
Ja sam ona koja nikad ne bi dozvolila da me netko napadne!
Uskočila bi u televiziju dok gledaš Oprah, iščupala tu siroticu koja priča svoju ispovijest, dodala joj vode i ponudila krov nad glavom. Pričala bi joj o čovjeku kojeg zaslužuje jer ovaj kraj nje sigurno nije taj! U samo par sekundi stvoriš scenarij u kojem si ti junakinja koja spašava drugu ženu, jer što bi ti drugo mogla biti?
Da je ova priča film, požalila bi zbog četrdeset kuna kino ulaznice, jer si očekivala puno bolji kraj. Čak je i pjevačica Camila Cabello, u jednom trenutku gledajući svoju ljubavnu priču na filmskom platnu razočarano viknula iz petnih žila s kokicama u ustima: “Čekaj malo, to je to? Zar je to moja priča?!”
Kada bi muškarci imali “deklaraciju”
Zamislite neki paralelni svijet u kojemu upoznajete muškarca na prvom dejtu, a na njemu piše deklaracija sa svim njegovim životnim “sastojcima”?!
Izgledalo bi otprilike ovako:
Ivan (39) sretno oženjen, malo priča, puno laže, želi ljubavnicu koja bi mu rodila treće dijete, jer žena traži vazektomiju, pa mu je potreban živući inkubator za oplodnju.
Hrvoje (25) pije malo, puši puno, traži djevojku koja će preuzeti ulogu njegove majke, jer u zadnje vrijeme mu sve više smeta veš koji ne zna oprati.
Boris (27) ima fetiš na ženske nožne prste, previše priča o mačkama, koristi zabrinjavajuće puno preparata za kosu, čovjek vegan. Mogao bi te pitati koristiš li pećnicu u kuhinji, jer želi znati pečeš li meso u svom mesožderskom stanu, a u ime ljubavi traži ženu koja bi jela mahunarke s njim samo sedam puta tjedno.
Dino (40) nema kučeta ni mačeta, osim jednog malog mačeta. Naravno da u ovim godinama nije sam zato što ima ozbiljnu grešku u glavi, već zato što jako voli avanturistički život. Život ga nije mazio, pa traži ženu koja će ga maziti i neće stariti. Umjesto da mu poželiš laku noć, ti radije napravi tri serije po osam čučnjeva, u ime ljubavi.
Petar (30) nedorasli dječak s nastavkom Pan. Život shvaća kao vic, pa i žene shvaća kao vic, jer kad je bal nek’ je maskenbal. Želio bi djevojku, ali tuđu, jer bi mu njegova zadavala glavobolje. Odrasti će kada napuni Isusove trideset i tri godine, pa će ih pomnožiti s deset. Želio je biti svećenik, ali je nimfomanija pobrkala planove njegovog bezgrešnog života. Uzor mu je Isus.
Roger (34) ima bivšu ženu, bivšu djevojku, i sadašnju djevojku. Svi troje žive zajedno, jer su amerikanci “precool” za tradicionalne balkance, a ti bi bila žena 147. u ovom haremu. Why not?
Da takve upute zaista postoje, film ne bi imao uvod, rasplet i završetak, a žene bi ekspresno nestale petama vjetra na samom početku.
Ako ti se ne sviđa kraj, napiši sama svoju priču
“Pa zar je to to, završiš sama?!”, u jednom trenutku Camila Cabello vrisne na samu sebe zbog neočekivano glupog završetka filma, ne prihvaćajući ga!
Glavna akterica s druge strane filmskog platna joj odgovara:”Dušo, ako želiš drugačiji kraj, napiši sama svoju priču!”
I zaista, ako želiš biti junakinja, tu životnu priču ćeš morati napisati sasvim sama!
Tko kaže da žene ne mogu biti superheroji vlastite priče?
Zato počni još danas!
I nabitnije od svega vjeruj u sebe!
Rođena sam za vrijeme rata, u multietničkoj Bosni i Hercegovini. Do devete godine života bila sam uvjerena da sam dječak. Šišali su me na kratko, a prvi bager sam učila voziti sa samo osam godina. Borila sam se s dječacima, pa danas ne podnosim mušku brutalnost. Zvali su me Sinova. Neobičan sam spoj ekscentrika, melankolije i bunta, ničim sputana u ljubavi, ali u svemu osebujna. Danas sam odrasla žena, ali moj duh je još dječački buntovan. Iz nekog razloga najviše mojih priča nastalo je na stropu moje sobe, jer moj um drži pero i dok spavam, pa sam postala novinarka nemirnih snova koja voli dijaloge o svjetskim pitanjima. Nazivam se joker domaćicom jer najviše volim pisati o muško ženskim odnosima sa sarkastičnom dozom humora, i kuhačom u ruci. I zato što sam Joker.