Prije neki sam dan srela moju S. u parfumeriji. Stajala je ispred police sa muškim mirisima, u jednoj ruci držeći bočicu testera, u drugoj jednu od onih posudica sa zrnima kave koje vam podmetnu pod nos kad vam se mirisni pupoljci umrtve nakon isprobavanja desetog parfema.
Veselo sam ju pozdravila odmah dobacivši: „Pripreme za valentinovsko iznenađenje?“, a ona me pogledala sa mješavinom gađenja i frustracije. „Ma joj, stara, pusti me u p…u m……u! Muka mi je i od Valentinova i poklona i srca i svih tih sranja! Bolje da sjedim doma sa Beti (njezina mačka, op.a.) i požderem tu bombonijeru koju ću dat onom mulcu!“ Ohoho, pa sretno Valentinovo! Donedavna ljubav njenog života degradirana je u običnog mulca? Pusti sad parfeme, velim joj, ‘ajmo mi na kavu.
U kafiću trgovačkog centra ljudi sjede jedni na drugima, a tamo gdje ne sjede ljudi, sjede „king size“ plišani medvjedi sa mašnama i srcima. Sve je crveno i ušećereno, a ja se pitam – jesmo li ljubav doista sveli na srcolike balone, plišane životinje i kile čokolade? Ili, još gore, na zlatne i druge plemenite metale.
Što bi moja S. rekla, počet ću povraćati srca.
I sjedimo mi tako na kavi; crna, bez mlijeka i šećera, da nas malo trgne iz tog valentinovskog sanjarenja. S. vadi kutiju cigareta. Pitam ju gdje su one električne, s okusom višnje. „Ma kakva crna višnja, to trebaš toliko uvlačiti da sam mumps dobila koliko sam ju cuclala da nešto osjetim. Da ne spominjem koliko se dime, neugodnjak mi bilo negdje uključit to čudo. Kad se već truješ, truj se kvalitetno“, veli ona paleći cigaretu.
Pitam ju gdje će za Valentinovo, da li joj je dragi pripremio kakvo romantično iznenađenje. „Nadam se da nije. Bili smo na večeri prije par dana, da obilježimo šest mjeseci veze. Dakle, katastrofu takvih razmjera nisam nikad doživjela, a hvala Bogu, bilo ih je prilično!“
Naime, njezin ju je princ odveo na večeru koju je najavio kao neviđeno iznenađenje sa dress code-om, pa je moja S. obukla novu haljinu, štikle od kojih su valjda neudobnije samo štule i španjolska čizma, a otišla je i na tetoviranje obrva (što je priča za sebe, jer sad izgleda kao da se stalno nečemu čudi, iako joj nemam srca to reći). I dovezao frajer auto na parking ispred krasnog hotela koji ima restoran s pogledom na rijeku, sve fensi-šmensi, a moja S. sve ushićenije nabada štiklicama prema ulazu hotela, kad joj njezin „ljube“ veli – „dis’ krenula? Na ovu stranu idemo.“
Ekskluzivna večera ili ipak ne?
„Ova strana“ je bila lokalna zalogajnica preko puta hotela, jedna od onih sa kariranim stolnjacima i masnim podovima, u kojoj se punom parom održavala prezentacija magnetnih pojaseva za križobolju i konjskog balzama za bolne zglobove i mišiće. Kako mi je plačnim glasom objasnila moja očajna prijateljica, usred restorana stajao je sredovječni gospodin koji je fanatično klepetao o čudotvornom balzamu usput njime mažući one koji su imali nesreću sjediti za stolovima bliže njemu. Ekskluzivna večera sastojala se od kazana sa čobancem uz koji su kao prilog bile poslužene hrpice usahnule zelene salate i pogačice s kojima si mogao razbiti prozor.
„Ne smijem se toga ni sjetiti. Stara moja, prosjek godina je bio 60+, kao menza staračkog doma i sve je mirisalo po eukaliptusu i mentolu iz tog vražjeg balzama. Osjećala sam se kao one striptizete koje iskaču iz torte, samo me nitko nije gledao oduševljeno, već je taj idiot od prezentatora pred svima rekao – evo, imamo i mlađih koji pate od bolova u leđima! Sramota za poludit’, htjela sam razbit’ tog mog mamlaza!“
Naime, njezin je dragi u pošti dobio pozivnicu za večeru i prezentaciju, a s obzirom kako je štedljiviji od najzagriženijeg Škota, to mu se valjda učinilo dobrom prilikom za uštedu. Na veliku žalost moje S, imali su rezerviran stol i cijeli auditorij je buljio u njih, pa su morali sjesti i ostati na večeri.
Nakon dvosatnog magnetiziranja pojasevima i njuškanja eukaliptusovih pomada, dobili su i napuhujuće jastučiće za vrat. „Hvala mu i na tom sranju. Napuhala sam jedan u autu dok smo se vraćali, pa mi je pukao pod glavom. Život mi je proletio pred očima koliko sam se prestravila. Kaže kak’ nije znao da će to tako biti, mo’š mislit. Stipsa najobičnija, samo gleda gdje bi uštedio“, priča mi S. , a ja mislim kako sam se malo upiškila od smijeha. Moja me prijateljica prvo prijekorno pogleda, pa i ona prasne u smijeh.
Ma, gdje su ona naša Valentinova, kad smo se prejele čokolade i satima gledale filmove sa Keanu Reevesom…?
Ljubav se nije promijenila. Mi smo, čini se.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
