24/7 – kako ne doživjeti raspad sistema
Ponekad je potrebno malo da bismo bili junaci – ponekad je potrebna sitnica da prelije rub ionako prepune čaše.
Ovo je tekst upravo o tome, o zahtjevima suvremenog života i sitnicama koje nas guraju preko ruba. O manje lijepim stvarima s kojima se suočavamo na svakodnevnoj razini, stvarima koje treba nazvati pravim imenom, a ne ih uljepšavati i pretvarati se da živimo život s reklame ili fotke s Instagrama. Jer ne živimo, nitko od nas.
Strave i užasi podstanarstva
Dok ste na faksu, ne smeta vam toliko mjesto na kojem živite. Potrebno je da je pristojno i da se na tom mjestu osjećate sigurno, ali u tim ste godinama, od osamnaeste do dvadeset i neke puno spremniji podnijeti naporne gazde, stare stanove, skučeni prostor i probleme s grijanjem. Lakše će vam pasti traženje novog stana i selidba, ako je vaš prethodni stan, primjerice, imao plijesni, žohare ili narkomane koji spavaju u „portunu“ vaše zgrade. Jer to sami prolazite prvi, drugi ili treći put, jer znate da ste tu tek privremeno i da ćete, nakon završenog obrazovanja ili, ako niste na faksu već ste krenuli s radom odmah nakon srednje škole, pronaći bolje plaćeni posao koji će vam omogućiti da se preselite u bolji, adekvatniji vašim potrebama stan. A jednog dana, na kraju krajeva i moći kupiti vlastiti stambeni objekt.
No događa se to da, kao u slučaju većine pripadnika moje generacije, nakon godina i godina obrazovanja i loših stanova, vi i dalje ne možete priuštiti – pristojan stan koji će zadovoljiti vaše osnovne potrebe. Za to ćete, osim ako vam netko nešto ne ostavi, pričekati tridesete ili četrdesete.
Cijene najma stanova u Hrvatskoj rekordno rastu.
Ovisi to i u kojem području živite – ne mogu govoriti o cijeloj zemlji jer ne poznajem uvjete, no u gradovima u kojima sam živjela, a to su Zagreb i Zadar situacija se, od kada sam se prvi put selila u Zagreb, izrazito promijenila.
Dok si za 300 eura 2010. u Zagrebu mogao pronaći pristojan dvosoban stan na dobro lokaciji u kojem ćeš živjeti s cimerom, a za 200 eura garsonijeru ako živiš sam, danas je cijena oba tipa stana porasla za 50 do 100 eura, ovisno o području grada u kojem želiš živjeti. Trošiti dva sata na dan, na prijevoz s posla i na posao – pa tko ima to vrijeme u danu kojem ti ionako ostane par sati za obaviti sve ostale zadatke za taj dan?
U Zadru je situacija još i gora jer se grad pretvorio u top europsku destinaciju. I dok je za one koji se bave turizmom ta vijest sjajna, za stanovnike tog grada koji u njemu žele živjeti i raditi svaki dan u godini, to je katastrofično. Stanova za dugoročni najam je sve manje, gotovo ih je nemoguće naći s prosječnim plaćama u tom gradu. Ono što se nudi po koliko toliko prihvatljivoj cijeni, u velikoj većini slučajeva ne vrijedi tih para.
Osim ako nemate ludu sreću da pronađete pristojan stan po pristojnoj cijeni, ispod 400 eura stan za, primjerice par, teško da ćete naći. Stanovi se uglavnom iznajmljuju od 1.10. do 1.6. , a preko zime se nude studentima – kojima faks traje do sredine sedmog.
Praktički bi za tu cifru mogli kupiti i vlastiti stan, jer se radi o rati kredita koju biste za njega mjesečno plaćali, no za kredit morate biti kreditno sposobni. S plaćom od tri i pol, četiri tisuće kuna – to niste.
Plaće od 3 i pol tisuće kuna – je l’ se to vi šalite?
Da su stanarina i režije ukupno tisuću kuna na mjesec, da hrana stoji duplo manje i da cijena prirodnog dezodoransa bez tvari koje izazivaju rak nije 40 kuna. Možda. U kontekstu u kojem mi živimo, sa izrazito visokim cijenama hrane i osnovnih higijenskih potrepština – koje vas, ako ste žena, koštaju i nekoliko stotina kuna na mjesec više – te su plaće smiješne. Ljudi žive u agoniji. Rade šest ili čak sedam dana u tjednu, a ne uspijevaju ni preživjeti, a kamoli živjeti. Reći ću koja je razlika u ta dva glagola – razlika je u tome da se osjećate kao čovjek.
Ako već radite, pa onda biste si valjda trebali moći priuštiti stvari koje vas vesele, svaki mjesec neku sitnicu, doktora ako vam zatreba. Trebali biste moći otputovati negdje na odmor barem jednom u godini, otići na koncert ili predstavu, jedanput na mjesec, kupiti si mašinu za veš kada vam stara prestane raditi.
Ljudi koji su u minusima i pod kreditima najčešće nisu to zbog nekog luksuznog načina života, već zbog najosnovnijih stvari. Znam to jer sam i sama u toj situaciji – radim tri posla, a svake tri godine si mogu priuštiti nove tenisice, osim ako ne želim ući u minus.
Jedan od većih problema je hrana.
Ljudi teško da si mogu priuštiti jesti kvalitetnu hranu, a sve to utječe na njihovo zdravlje. Osnovnih životnih troškova je puno, a plaće su premale – standard života većine Hrvata i Hrvatica je nizak, a cijene hrane, režija, stanarine su visoke.
Sve to utječe na kvalitetu života i izaziva depresiju, ljutnju, bijes, razočaranje. Posla možda ima, ali koliko plaćenog posla, s kakvim uvjetima rada? Budi sretan da radiš išta, ne pitaj hoće li ti plaća stići na vrijeme i kolika je, ne buni se ako imaš samo jedan slobodan dan u tjednu. To NIJE način na koji se može i treba živjeti, nije nešto na što trebamo i smijemo pristati. Jer nas nam na kraju dana izaziva osjećaj povraćanja i puno gore – osjećaj manje vrijednosti.
Muke po ručku
Hrana je ogroman problem s kojim se susrećemo apsolutno svi, više puta svakoga dana. I dok zbilja imamo na čemu biti zahvalni što se tiče kvalitete namirnica koje dolaze s hrvatskih polja, planiranje, kupnja i priprema obroka, s kroničnim nedostatkom vremena i novca uvelike zagađuju hranidbeno veselje.
Jeste li se ikad zapitali zašto danas imamo sve veći broj ljudi koji boluju od neko poremećaja ili bolesti probavnog sustava? Gastritis, refluks, iritabilno crijevo, zatvor, Chronova bolest, netolerancija na laktozu i gluten… Neke su bolesti nasljedne, neke sami navučemo na sebe.
Iako se sve češće govori o tome koliko je važno zdravlje crijeva, koliko utječe na mozak, mi i dalje tome što i kada jedemo te koliko se krećemo ne pridajemo dovoljno važnosti. I onda se čudimo zašto ne idemo na wc četiri dana, ili zašto nas „dolje“ nešto boli.
Kako uz radno vrijeme od 8 do 16 ili od 9 do 17, uza sve kućanske i obiteljske obveze, treninge i osobni život uskladiti i hranu?
Da bi nosio hranu na posao, prvo je moraš pripremiti, da bi je pripremio, moraš je imati, odnosno kupiti. Televizijski programi prepuni su emisija o kuhanju, ali ne i onih jela koje bismo realno mogli spremiti tijekom radnog tjedna, primjera zdravih i brzih obroka koji se mogu primijeniti na ubrzani ritam svakoga dana.
Nekad ćete nešto, ako imate odakle, naručiti, i to je sasvim u redu. Nitko ne bi od sebe trebao očekivati da si kuha svih sedam dana u tjednu, osim ako to zbog zdravstvenih razloga baš nije primoran.
Osim vremena za spremanje hrane za posao, problem je i tip jela koji možete na posao nositi. Ovisno o tome imate li na poslu gdje podrgrijati hranu, termosice za hranu prva su pomoć u toj situaciju. Drugi korak je zahtijevati veću pauzu za ručak da na miru možete pojesti svoj obrok.
…
Vjerujem da mnogo gore navedenih problema nisu samo problemi našeg podneblja, nego se s njima suočavaju ljudi diljem svijeta. Ono što bi nam svakako trebalo veće su plaće koje bi nam mogle omogućiti bolje životne uvjete, ali i više slobodnog vremena.
Ili barem jedno od toga dvoje, za početak.
Pristojno mjesto za život, kvalitetnija hranu, restorani zdrave hrane koji imaju dostavu, veća pauza za ručak koju ćete iskoristiti za hranu, a ne za kavu ili cigaretu. Moramo se bolje organizirati, ali i biti proaktivniji jer se nitko neće pobrinuti za nas osim nas samih.
Izabela Laura
Foto: Isabella Bajlo
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!