Odluka…

Iza Igora je neprospavana noć. Cijelu noć se prevrtao po krevetu, toliko pitanja je tražilo odgovor. Satima je buljio u zidni sat. Nedostajala mu je njegova soba i roditeljski dom. No previše ga je plašio brak da bi sada samo bezbrižno ležao. Oduvijek je tako.

Braka se plašio i prije, zato je i ostavio Anu. Nikada nije spreman za bilo kakva polaganja računa nekome, a brak upravo to donosi. Znao je da ne želi nikada biti u braku, još kao klinac kada je satima slušao starce u kasnim satima. Pokušao je pristjetiti se u kojem trenutku i zašto je zaprosio buduću ženu. Očito je najveći razlog njihovo društvo, nekako kao da u svi to očekivali, pa nije htio iznevjerit. Isti dan je znao da je to greška, jer Lidija nije žena za brak. Lidija je bila zbilja zgodna, svidjela mu se istu noć i želio ju je imati. Ona je vrsta žene koju poželi svaki muškarac, jako privlačna i toga svjesna. Istini za volju, poznavao je puno pametnije i bolje od nje, no Lidija je znala kada ga ne treba ništa pitati. Oko nje se ne treba puno mučiti, ona poznaje novčanik i poklone. On od nje dobiva sex i zgodnu partnericu, a ona novac i poklone. Oboje zadovoljni. Godilo mu je i što mu prijatelji zavide, a ona ga i ne pritiska u ničemu. Jednom je došao u stan nakon 27 sati, druge djevojke bi popizdile, ali ne i njegova zaručnica.  U 6 je konačno odlučio ustati iz kreveta. Starci su u kuhinji već raspravljali o stricu Marku koji dolazi na svadbu danas. Miris majčine kave vratio ga na trenutak u dane bezbrižnosti i ludih provoda.

– “Sine, jesi uzbuđen?”, veselo se hihotala lijepo sređena žena u ranim pedesetim.
– “Ne, samo osjećam užasnu glavobolju.”
– “Teta Nevena i njeni uskoro dolaze, jedan od vas dva moja muškarca neka ode po njih na kolodvor, a drugi će mi pomoći urediti stol i sobu.”
–  “Mislio sam nešto kratko do grada obaviti, pa ću usput otići i po njih.”, odgovorio je i nestao.
 Trebao je izići van, trebao je biti sam. Trebao se još jednom provozati kroz ulice prošlosti. Možda je sretne, možda je ugleda posljednji put kao neoženjen. Ovih dana radio je sve samo da prestane misliti na nju. Svaki put kada bi se ponadao da je konačno slobodan od nje, nešto bi ga presjeklo. Da mu je bar jednu poruku poslala, ostavio bi ovo sve i otrčao njoj.
14914937_10154613221837645_966354040_n
Na drugom kraju gradu, pod istim nebom, iste stvari mučile su Anu. Osjećala je još alkohol i pripitost u svom glasu. Ipak nije poslala poruku, ipak nije pokušala spasiti njih. Cijelo jutro je gledala buđenje grada i prve aute na cesti. U njenoj glavi je puno veći nered misli. Mrzila se zbog sinoć i najradije bi se skrila u mišju rupu. Kako se bježi od sebe? Zašto se nitko tim ne pozabavi, mislila je u sebi!? Jučer je izgledala kao da je konačno odrasla i kao da zna što želi. Nije da nije imala scenarije poput onog da Igor odustaje od zaručnice i skupa bježe od ljutih svatova, tamo daleko na pusti otok, gdje se vjenčaju i izrode male Ane i Igore.
Odustala je od bijele vjenčanice i malog Tina i Kiare. Tin bi bio isti tata, dok bi Kiara bila mini ona. Razmazili bi ih do kraja i pružili svu ljubav svijeta. Mahinalno se dirnula po ravnom trbuhu i nasmiješila.
– “Hej vi moja imaginirana djeco, hoćemo se izboriti za našeg tatu?”
Mora, jednostavno mora mu sada priznati. Uzela je ključeve i izletjela van.
Josipa Milas
Neki baner