Sretan Uskrs svima koji slave i svima na svijetu malo veselja.
Barem danas. Barem na jedan sat.
Toplinu doma, radost darivanja i tuckanje pisanicama.
I drijemanje nakon ručka. I koju kapljicu dobrog vina više.
To vam želim.
Blagdani su vrijeme kada bi dušom i tijelom trebali biti uz svoju obitelj. Kada bismo sve loše trebali ostaviti iza sebe, kada bismo sva ona sitna zamjeranja, sve naše grozničave psovke i nabrajanja tuđih sranja, trebali ako ne zaboraviti, onda barem pospremiti duboko u džep, nekih starih izlizanih traperica, koje ionako više nemamo plan obući, ali ih još guramo po ormaru, tek tako. Jer smo na njih navikli.
Čini mi se da i blagdane slavimo iz navike. Živimo iz navike. Volimo iz navike. Ševimo se iz navike. Sve naše stane na jedan ogroman Billboard na kojem piše – Eat – sleep – have seks- repeat. Loša reklama, znam.
Jučer sam dugo vozio, trebalo je prebaciti neke grede starome za sjenicu koju uređuje nekom starijem paru, u nekoj zabiti Bogu iza nogu, u Lici. Mislio sam da nikad neću doći do tog mjesta i da će me one zavojite ceste udaviti. Dva sata sam ih tražio, jer ih na navigaciji nema i kad sam konačno došao na traženu adresu, sparkao sam se na sred livade. Na sred jebene livade.
Nigdje nikoga. Trava, šuma uokolo, prohladno, sivo plavo nebo iznad mene i ja. Zapalio sam i pokušavao ulovit isignal na mobu. Što bih sad trebao s tim gredama, usred nedođije? Samo ih iskrcati ovdje i otići?
Pola sata sam šetao vamo – tamo. Nigdje ni ptice, a kamoli čovjeka. Na kraju sam sjeo u auto i odlučio vozati se još malo uokolo. Nakon nekih otprilike deset minuta vožnje, iza zavoja sam ugledao najljepšu kuću koju sam ikad mogao zamisliti. Bijeli kamen, obložen hrastovinom, omeđen velikim drvenim trijemom, s kamenim prilazom, omeđenim malim alejama cvjetnih gredica, koje su sad još pod snijegom. Zamislio sam kako to izgleda ljeti.
Mora da je ovo raj. Krv dvije generacije građevinaraca u mojim venama, sva se uskomešala. Izašao sam iz auta i šetao malo uokolo, gledao šumu iza kuće s jedne i konje koji pasu prve vlati mlade trave, na prvom proljetnom suncu.
Nisam ni primijetio da me dva para očiju promatraju s trijema, sve dok nisam začuo: „Gospon Marin? Jeste vi? Jeste nas lako našli?“. Čisti purgerski, kilometrima od Zagreba. “Jesam”, slažem. “O pa baš mi je drago! Dajte odite unutra, bute se smrznuli!” Rekao sam: “Hvala”, a smiješak mi se razvukao usnama.
A tren zatim ušetao sam u najljepše predsoblje koje sam ikada vidio. Uhvatio sam se kako se okrećem oko sebe i gledam slike, drvene rezbarije i obiteljske fotografije, od kojih je svaka imala svoje mjesto u nekom kutku ovog građevinarskog remek djela.
“Ručni rad”, pokaže mi rukom na štukature od hrastovine gospođa Jelena. “Neki lokalni majstor”, pitam. “Moj muž”, odgovori ona sa smiješkom. Sljedeća dva sata slušao sam jednu od najljepših životnih i ljubavnih priča. O čovjeku koji je kao izbjeglica došao iz Bosne, koji se oženio kako sam kaže “prekrasnom i prgavom purgericom“, s kojom je ruku pod ruku stvorio, ne jednu, nego nekoliko vrlo uspješnih tvrtki i s kojom ima petero divne djece i čak sedmero unučadi. Za koju je sam, svojim rukama izgradio ovu kuću.
I to na mjestu u koje se ona zaljubila, prije mnogo godina kad su ovdje zaglavili bez benzina, vozeći se u krug i tražeći kuću svog bliskog prijatelja. Sjedio sam tako i slušao kako je ovaj par živio pravu Hollywoodsku ljubav. Onakvu kakvu sam mislio da možemo vidjeti jedino i isključivo na filmu. Slike na zidu svjedočile su o godinama ljubavi, o cijelom malom svijetu kojeg su stvorili jedno za drugo, zajedno.
Pitao sam ih kako su uspjeli. Gospođa Jelena uz osmijeh je odgovorila, gledajući svog muža zadivljeno: “Voljeli smo se, ali smo i dalje oboje gradili svoje snove. Nije bilo lako, ali nijedno od nas nije prestalo biti zasebna osoba, sa svojim poslovima, snovima, željama i ambicijama, zbog toga što smo se uzeli. Zapravo je to bio začin koji nas je još više zbližio.”
Iskrcavši zatim grede i složivši ih zajedno sa starim majstorom, nisam se mogao oteti dojmu da, iako sam bio s mnogo žena, još nijednom nisam osjetio da bih za neku dobio želju, snagu i volju učiniti ono što je on činio za svoju suprugu godinama.
Znam samo da sam palivši cigaretu, mašući im na odlasku, s obećanjem skorog povratka kad krenu radovi oko sjenice, bacio čeznutljiv pogled prema onoj livadi na kojoj sam „zaglavio“ nekoliko sati ranije, shvativši da neću stati s potragom za tom savršenom ženom, sve dok ne osjetim da bih za nju mogao pomicati svjetove.
Maštarija? Možda.
Ali ako ju oni žive, zašto ne bismo svi?
Marin
Fotografije – obiteljska arhiva obitelji Dragoš
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
