Gledaš me,
Onako ispod oka…
Dok se oblačim i pakiram kući.
Ljuto ili žalosno?
Oprosti,
Ne mogu dokučiti.
Sunce se javilo
I obasjalo ti oči.
Njihovu toplinu
I boju čokolade
Umrljanu žutim točkicama.
Nasuprot mene,
Sklupčan, šutiš…
Jedino što te odaje
Tvoj je brk, ma kako čudno zvučalo…
Dok se zaludno trudiš
Zadržati hladan izraz lica.
Ti mrziš ono što smo postali.
Ne spavamo kao nekad skupa.
Sklupčani i zagrljeni.
A prije si me poljupcima budio…
Da ne zakasnim na posao.
Da ne propustim novi dan.
Da… mrziš ono što smo postali.
Ali vidiš, svoju krivicu ne preuzimaš.
A žanješ dušo kako si posijao.
Imaš što si pružio.
Uzeo moju ljubav, zdravo za gotovo.
Bacio je na cestu i zgazio.
I sad imaš, to što imaš.
Jednu dušu na svom putu manje.
A ja sam te pustila.
I puštam.
I ne marim ni gdje si ni s kim si.
I nećeš od mene čuti da te volim.
Dok ti šutiš i ja ću šutjeti.
Srce držati zaključano.
Dati ti tijelo i gledati kako ponireš u mrak.
Jer ako ne možeš reći: „Volim te.“
I biti jači od ponosa,
Prihvati da me gubiš.
Pitanje je trena i sam znaš,
Kad ću ta vrata zauvijek zatvoriti za sobom.
A ti ćeš i dalje biti ovdje,
Mrk kao sad.
I te tvoje oči, boje čokolade
Napustit će sunce.
I ostat će samo mrak…
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
