Oprosti, ali to nije ljubav! Nikada bojim se nije ni bila

Bojala sam se njegovog pogleda. Bio je hladan. Uvijek me optuživao. Nisam nikada znala što sam to točno zgriješila ali uvijek sam se osjećala krivom. I taj osjećaj krivice me proždirao. Bilo je to njegovo najbolje oružje – izokrenuti priču da ispadnem zlotvor a on žrtva…

Sjećam se jednog kišnog ponedjeljka kad sam sretna jurila kući. Ostvarila mi se želja. Velika želja. Htjela sam svoju sreću podijeliti s čitavim svemirom, a osobito s njim.

Uletjela sam u kuću kao vjetropir, zažarenih obraza i ubrzanog pulsa. Torba je već bila na podu a ja koračala prema njemu…

“Srce ja sam danas…” – i tu je mojoj sreći bio kraj.

“Ja, ja, ja i samo ja. Tebi se svijet vrti samo oko tebe same i više te ne mogu ni slušati, ni gledati. Malo, dijete. Nikad nećeš odrasti. Pogledaj se.” – odmjerio me od glave do pete, ružnim pogledom stranca koji osuđuje.

Neki baner

Obrazi su izgubili boju. Srce se utišalo. Svijet stao. Još jednom je sva moja sreća ostala zaključana u meni. I probudio se osjećaj krivnje.

Ni trena više nisam mislila na sretnu vijest, već kako se njemu ispričati… pitanja su putovala glavom – jesam li zbilja takav egoist? Govorim li uvijek o sebi? On me voli, ne bi me lažno napadao… ili bi?

Bože, ne želim ga izgubiti…

Strah od gubitka doveo me do toga da izgubim sebe

I tako sve dok potpuno nisam izgubila sebe. Nikad dovoljno lijepa, dovoljno dobra, dovoljno uspješna.

Uvijek njegovo razočaranje i njegova očekivanja koja nisam mogla ispuniti.

Lagala sam samu sebe. Osjećala krivicu. Na kraju sam lagala njemu samo da bi bio sretan. Ali nikada nije.

Sve do trena dok moja duša, um, tijelo, srce i psiha nisu doživjeli kolaps. Dok nisam provela nekoliko dana “na odmoru” možete pretpostaviti gdje i dok mi tablete za smirenje i antidepresivi nisu zamijenili hranu.

Gutala sam ih kao bombone. I to nije riješilo ništa, samo sam bila podnošljivija sebi i svojoj okolini.

Bilo je pitanja tko sam? Bilo je pitanja, za što živjeti? Gdje je nestala ljubav?

A onda sam shvatila…

Nisam voljela sebe, ni približno koliko sam trebala. Ni minimum minimuma.

Kako sam sada? Ne znam… put ozdravljenja je dug. A osoba koja te ponizi, koja te natjera da se prestaneš voljeti, da prestaneš uživati u malim stvarima koje te vesele. Koja ti nabija osjećaj krivnje i kad ni u teoriji ne možeš snositi odgovornost, to nije osoba s kojom trebaš gubiti vrijeme.

I to nije ljubav, to je psihičko maltretiranje.

Ne, on nije sladak kada ti manijakalno provjerava mobitel, fejs i mail. On je posesivan i bolestan.

Ismijavanje tvog izgleda, posla i životnih odabira nije partnerstvo, već ropstvo.

Ta spodoba nije čovjek koji te voli. I odnos u kojem ste, nije zdrav. To se nipošto ne može nazvati ljubavlju.

Nije zlostavljanje samo kad te netko udari, to je samo vidljiva, fizička, manifestacija njegove psihodelije. Zlostavljanje je svaki oblik poniženja i manipulacije. Svaka izgovorena riječ koja ti stvori grč u želucu.

Ti imaš pravo biti što jesi i to što pred njim biraš riječi i ne znaš kakve će biti volje kad dođe kući, pa već u startu stvaraš scenarije: ako on ovo – ja ću ovo… tad znaj da je to odnos iz kojeg trebaš pobjeći iste sekunde, bez razmišljanja.

Moja je priča samo jedna od milijun takvih. Molim te nemoj da tvoja bude takva.

Voli se, poštuj se. Budi si u svemu prva. Prelijepa si točno takva kakva jesi, a čovjek kojem predaš svoje srce treba ti biti partner i oslonac u svemu. On nije tvoj gospodar.

Taj nije ni svoj gospodar, već rob svog ludila. Takav ti ne treba.

Anonimno

Neki baner