Pismo sebi…

Ponekad mi se čini dok pišem… da se bolje upoznajem. Sve što skrivam od sebe same, izađe na površinu. Vidim svoje grijehe. Svoje mane i propuste. Vidim tko bih voljela biti i često se na papiru barem pretvorim u tu osobu, kao da pišem nekoj budućoj verziji sebe. Onoj koja je jača, stabilnija, zrelija… koja ima jasne ciljeve i vizije i barem donekle posložen život.

Ponekad se desi da pišem o sebi kakva sam bila… ponekad se osuđujem, ponekad se branim. Ponekad bih rado vratila vrijeme u trenutak kojeg opisujem pa da se u njemu iznova izgubim. A ponekad… bih voljela da mogu imati čarobni štapić kojim bih izbrisala ono što je bilo.

Kad pišem… dio mene tuguje. Dio mene koji nikada nije i neće preboljeti neke moje istine.

Tu se često susretnem s nama… znaš ljubavi? Kad stavljam svoju dušu u slova, uvijek se nekako dotaknem nas… nama koji smo bili. Ovo što smo sada… ne znam opisati. I zbog toga sam silno žalosna. Nedostajemo mi. I ti i ja i naša ljubav. Nedostaje mi onaj osjećaj. Onaj tvoj pogled… ono nešto naše što sada tako rijetko susretnem. I zbog toga se bojim onog što sada pišem. Bojim se pogledati duboko u sebe a da ne zaplačem. Jer plače mi se… toliko dugo i toliko jako. Toliko se osjećam sama. Čak i kada je more ljudi oko mene. Sama sam ti…

I mrzim ovu hladnu kučku u koju me pretvorilo sve ovo vrijeme bez tebe. Jer tu si ali zapravo nisi. Ne kao tad.I mrzim što sam lažno jaka. Što sam tako visoko postavila te svoje bedeme pa nitko živ iza njih ne može. Makar izgleda kao da svima rado otvaram srce. Ali nije tako. Sve što ljudi čuju i vide, samo je neka lijeva verzija mene. Neka maska koju sam stvorila da se lakše nosim sa svojom ostavštinom i pepelom davnih grešaka.

Kažu da prošlost treba biti dobra lekcija, a ne doživotna tamnica, ali nekad zaista nije lako prošlost ostaviti prošlosti. Trudimo se izmiriti s njom, ali ona uvijek neke svoje izdanke, kao korov, posije posvuda oko nas. I taj korov nikne kad mu se ne nadamo.

Neki baner

Istina je zapravo da ne može čovjek od sebe pobjeći, ma koliko da se trudi… pa tako ne mogu ni ja od sebe. Jer to što radim sada, samo je moj bijeg od nas dvoje. Od stanja kojeg ne znam riješiti pa se pretvaram da ga nema. Pretvaram se da će se sve riješiti samo od sebe.
A s druge strane učim kako kroz život kročiti sama. Bez tvog ramena i tvoje podrške. Znam da te mogu zvati za sve. Znam da nema toga što te ne bih mogla tražiti i da nema toga što ne bi učinio za mene… ali isto tako znam koliko je to sebično i pogrešno očekivati. Pa eto sve što mogu i ne mogu, nekako guram sama. I da u mnogo toga se jedva snalazim. U mnogo toga se često pogubim. I silno se trudim ne okrznuti druge ljude u svojim pokušajima i promašajima… jer oni nisu krivi što preveliki dio mene još uvijek nije odrastao, pa se boji oluja.

Bojim se. Bojim se života, ljudi, svijeta… nas… i bojim se sebe. Sebe najviše. Jer nikad ne znam na koju ludu ideju će doći ova moja usijana glava. Ne znam od kuda toliko inspiracije za sve što radim… ponekad se pitam da li iz pete vučem zadnje atome snage za stvaranje onog u što vjerujem? A vjerujem u moć ovih riječi. Vjerujem u svoj um, u svoje osjećaje i svoje pero. Doveli su me tu gdje sam sad… ne znam kakvo je ovo mjesto, ali znam da sam pronašla put kojim želim ići.

roses

Ne znam je li ispravan. Zbilja ne znam. Ne znam jesam li ponijela sve što mi je potrebno da stignem tamo kamo sam naumila poći… ne znam jesam li se ukrcala na pravi autobus, jesu li ljudi koji sa mnom putuju, zbilja sretni što su ovdje… ne znam ni kako ti gledaš na ovo putovanje, ali spremna sam se nositi sa svime što će se dogoditi. Spremna sam te i voljeti takvog čudnovatog… spremna sam te i pustiti da budeš sretan negdje drugdje. I spremna sam… tražiti svoju sreću, ma što god to značilo.

Voljela bih sada čuti – sve će biti dobro. Voljela bih… ali dok ovo pišem, ležim sama, skvrčenih nogu s laptopom na krilu. Svijetlo računala jedino je što osvjetljava mrak. Pod nogama mi spava Mrva… a Kuki – malu, šarenu, blesavu micku, koju sam toliko voljela, neću sigurno nikada do kraja preboljeti. I zbog toga sam tužna… jer otišla je moja mala prijateljica. Ona koja je šutke slušala moje suze i moje pjesme. I zbog koje nikada nisam bila sama.

S njom otišao je dio mene. Onaj djetinji, pun ljubavi, nježnosti i maštarija… onaj bolji dio mene. Ali taj dio svi negdje izgubimo. Čini se kao da nas život kida djelić po djelić, stranicu po stranicu, dok na kraju svog puta ne budemo potpuno prazni. Kao ljuske oraha. Puni iskustva, ali potrošeni. Pa onda odlazimo na mjesto gdje nam se ponovno vraća duša. Njene boje, nade, čarolije i ljubav.

Do tog trenutka, i tebe ljube i samu sebe, toplo pozdravljam.

M.

Neki baner