»J-j-jesu li napokon otišli?« začuje se nesiguran glas iz obližnjeg grma.
»Jesu, hrabri naš prijatelju«, odgovori Elvis koji je sa svojeg drveta prvi spazio životinju skrivenu u grmlju.
»S-s-strašno se bojim m-m-mrava«, kaže životinja nespretno izlazeći van.
Iznenađeni jež širom otvori oči i stane buljiti u, bez sumnje, najčudnijeg stvora što ga je ikad vidio. Čudnovato biće nezgrapno se gegalo s noge na nogu vukući za sobom dugački, spljošteni rep i ponosno pokazujući dva velika prednja zuba.
»T-t-ti ćeš me pojesti?« uplaši se ježić.
»J-j-ja?« zbuni se došljak. »Zar ti ne vidiš tko sam ja? Ne znaš li da ne mogu jesti ježeve? Neću te pojesti. Zovem se Hrabar. Dabar Hrabar.«
Ježiću padne kamen sa srca.
»Sigurno si jako hrabar kad se zoveš Dabar Hrabar?«
»Zapravo i nisam. Moji su roditelji mislili da će biti baš zanimljivo ako mi se ime i prezime budu rimovali. I eto – Dabar Hrabar.«
»On ti je hrabar k’o zec!« javi se Elvis, a Zelenko odmah uzvrati:
»Barem zna obrađivati drvo!«
»Hej, i ja znam obrađivati drvo!« uvrijeđeno vikne djetlić i počne se dokazivati brzim kljucanjem u onu istu rupu.
»Vas dvojica se stalno svađate, a zapravo ne možete jedan bez drugog«, reče Dabar Hrabar. »Što je sa ježićem?«
Djetlić Elvis i Zeko Zelenko kroz stalno međusobno nadmudrivanje objasne dabru kako je jež završio u šumi sa kruškom na leđima. Nažalost, niti Dabar Hrabar nije mogao pojesti krušku, jer njega je zanimalo samo puno drvo. Da je jež barem zapeo za komad breze ili bukve, s veseljem bi ga oglodao i oslobodio mališana. Ovako, jedino što je plašljivi dabar mogao učiniti bilo je pozvati novu pomoć. I svojim trapavim hodom krene prema rijeci koja je tekla kroz šumu, nedaleko od mjesta gdje su Elvis i Zelenko ostali praviti društvo uplašenom ježiću u nevolji.
- TKO LI JE TAKO LIJEP
OTKRIVA NAM DABROV REP
Duboka i široka rijeka mirno je žuborila šumom dijeleći je na dva, gotovo jednaka, dijela. Čim je Dabar Hrabar stigao do nje, bez oklijevanja se baci i otpliva par krugova. Izgleda da se puno bolje snalazio u vodi nego na suhom. Spretno iskoči iz hladne rijeke točno na mjesto gdje je gradio veliku, drvenu branu. Nakon što je napravio par smiješnih trzaja kako bi se što prije osušio, okrene se prema šumi i počne udarati repom poput vesla po površini rijeke. Dabrov je način dozivanja izazvao jako pljuskanje i špricanje vode na sve strane. Napor koji je uložio u sušenje krzna bio je uzaludan – ponovno je bio mokar do gole kože. I tako je neko vrijeme mlatio uzburkanu vodu, sve dok ga nije prekinuo prekrasan, nježan glas:
»Dabar Hrabar, prestani plašiti ribe.«
Plašljivi glodavac smjesta zaustavi snažan rep i skoči u rijeku skrivajući se na njenom dnu. Kad se napokon smirio, pažljivo proviri glavu pokazujući samo krupne, smeđe oči kojima ugleda najljepše biće što je živjelo u šumi.
Sven Hrastnik
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!